Tekst: Luka Vuletić
Glazbeni svijet nemalo je iznenadila objava legendarnog australskog benda AC/DC da će dužnost frontmena do kraja aktualne turneje preuzeti Axl Rose. Vjernim fanovima ovog neuništivog hard rock sastava odluka je pala šokantno s obzirom da je bend olako odlučio nastaviti bez Briana Johnsona, koji je u bendu punih 36 godina.
Naime, pjevaču AC/DC-a prijeti potpuni gubitak sluha, a u bendu nisu htjeli riskirati s njegovim zdravljem, ali jesu s imidžem sastava. Kroz protekla četiri desetljeća bend su obilježila dva frontmena Bon Scott nakon čije smrti je 1980. uspješno uskočio Johnson, no Angus Young odlučio je nastaviti bez potonjeg ponudivši pjevaču Guns N’ Rosesa mjesto zamjenskog vokala.
Kroz povijest nije bilo neobično mijenjati pjevače, no teško bismo mogli zamisliti Stonese bez Micka Jaggera, Zeppeline bez Roberta Planta te The Who bez Rogera Daltreyja.
No bilo je nekoliko slučaja u kojima se rizik promjene frontmena isplatio, nekima i višestruko, dok su neki vrlo solidno zamijenili dosadašnje pjevače. Donosimo vam Top 10 najboljih zamjena rock vokala u povijesti.
10. William DuVall (Alice in Chains)
Jedni od junaka grunge scene Alice in Chains prestali su s radom smrću njihovog karizmatičnog frontmena Laynea Staleyja, koji je umro od predoziranja 2002. godine. Za razlike od Nirvane, Chainsi su odlučiti nastaviti bez nezamjenjivog Staleyja, a u nezahvalnoj ulozi našao se tamnoputi pjevač benda Comes With A Fall William DuVall. Ovaj 48-godišnjak nije ni pokušavao imitirati Staleyja, već je s Jerryjem Cantrellom uspješno sačuvao duh benda snimivši i dva studijska albuma Black Gives Way to Blue i The Devil Put Dinosaurs Here.
epa02200066 US musician and lead singer of the band ‘Alice in Chains’, William DuVall performs on the Blue Stage during the Nova Rock Festival in Nickelsdorf, Austria, 13 June 2010. The festival runs from 11 to 13 June. EPA/HERBERT P. OCZERET
9. Mike Patton (Faith No More)
Kultni funk-metal sastav Faith No More, kojeg je ionako teško svrstati u žanrovske ladice osnovan je još 1985. godine, a manji uspjeh imao je s pjesmom We Care A Lot. Frontmen je bio Chuck Mosley, koji je zbog problema s drogom i umjetničkih razilaženja s ostatkom benda napustio FNM 1988.
Na njegovo mjesto došao je karizmatični frontmen art-rock benda Mr. Bungle Mike Patton, koji je probio Faith No More u mainstream albumom The Real Thing i velikim hitom Epic. Bend je svoj undeground zvuk predstavio široj publici te je Faith No More postao jedan od najkultnijih bendova 90-ih godina naovamo.
SYDNEY, AUSTRALIA – FEBRUARY 21 2010:Mike Patton of Faith No Moreperforms on stage at the Soundwave Festival at Eastern Creek Raceway on Sunday 21st February 2010 in Sydney, Australia. (Photo by Martin Philbey/Redferns) *** Local Caption ***Mike Patton
8. Steve Perry (Journey)
Miljenici američke publike, adult-oriented-rock sastav Journey postigao je veliki uspjeh krajem 70-ih te kroz 80-e godine prošlog stoljeća hitovima poput Can’t Stop Believing i Open Arms. No Steve Perry, koji je proslavio bend dolaskom 1977. godine nije bio njihov prvi frontmen, već je zamijenio Grega Rollieja, koji je kao klavijaturist bio frontmen u jazz-fusion fazi od 1973. do 1976. godine kad su snimili tri albuma. Razlog promjene pjevača bila je želja da se Journey probije pristupačnijim rock zvukom za šire mase u čemu je i uspio.
7. Ian Gillan (Deep Purple)
Legendarni hard rock sastav Deep Purple kroz svoju dugu, gotovo 50-godišnju povijest promijenio je čak četiri pjevača te mnoštvo line-upova, ali prva promjena bila je ključna za bend. Britanski bend započeo je kao progressive rock sastav pod vodstvom Richieja Blackmorea izdavši od 1968. do 1969. tri studijska albuma na kojima je pjevao Rod Evans iznjedrivši i hit Hush, obradu Joea Southa. Bend je s dolaskom novog desetljeća tražio zaokret u zvuku te se odlučio za Iana Gillana, koji je zajedno s basistom Rogerom Gloverom došao iz Episode Six. Ostalo je povijest. Deep Purple je u Mk II postavi snimio najuspješnije albume In Rock, Fireball i Machine Head te snimio rock lektiru poput Smoke on the Water, Highway Star, Black Night, Lazy i mnoge druge.
Ian Gillan, singer of British Rockband Deep Purple, performs on the main stage during the Caribana Openair Festival, in Crans-sur-Nyon, Western Switzerland, Wednesday, June 9, 2010. (AP Photo/Keystone/Martial Trezzini)
Nakon nesuglasica s Blackmoreom, Gillan je napustio bend 1974. godine, a Deep Purple ponovo je pogodio s frontmenom dovevši anonimnog Davida Coverdalea, koji je snimio dva uspješna albuma u Mk III postavi Burn i Stormbringer. U novom oformljivanju Gillan i Blackmore su ostavili nesuglasice sa strane 1984. godine te su snimili još dva albuma zajedno.
6. Phil Collins (Genesis)
U prvoj polovici 70-ih Genesis se nametnuo u jednog od predvodnika prog-rock scene zajedno s Yes i Emerson, Lake & Palmer i to zahvaljujući karizmatičnom frontmenu Peteru Gabrielu, koji se oblačio u bizarna odijela na pozornici. No tome je došao kraj 1975. kad je napustio bend nakon uspješnog albuma The Lamb Lies Down on Broadway. Ulogu frontmena preuzeo je bubnjar Phil Collins, koji je bend odveo više u pop smjeru 1978. albumom And Then There Was Three… Genesis u ovakvoj postavi nizao je uspjeh za uspjehom, a Collins je paralelno pokrenuo i solo karijeru da bi se 1998. umirovio od nastupanja. Tek kasnije sporadično je nastupao, a Genesis nikad više nije imao reunion s Gabrielom.
5. Phil Anselmo (Pantera)
Površni poznavatelji heavy metala mogli bi pomisliti da je teksaška Pantera, krenula s Philom Anselmom i mega uspješnim albumom Cowboys From Hell iz 1990. No Pantera je započela kao glam metal bend još 1981. godine izdavši tri albuma s gitaristom-frontmenom Terryjem Glazeom, dok se braća Abott nisu odlučila za promjenu. Odluka je pala na nimalo glamerskog Anselma, koji je svojom bad boy osobnošću potpuno izmjenio imidž benda iako je Pantera s njim snimila još jedan glam metal album Power Metal 1988. prije velikog probijanja dvije godine kasnije s novim groove metal zvukom. Pantera je s nekoliko sjajnih izdanja postala definitivno najbolji metal bend 90-ih.
4. Sammy Hagar (Van Halen)
Američki heavy metalci Van Halen od kraja 70-ih do 1984. postali su planetarno popularna rock atrakcija zahvaljujući virtuoznom gitaristu Eddieju Van Halenu te frontmenu Davidu Leeu Rothu. No potonji je morao otići 1985. godine, a u njegove cipele uskočio je Sammy Hagar. Bivši pjevač 70s hard rockera Montrose dobio je posao frontmena Van Halena zahvaljujući njegovu solo hitu I Can’t Drive 55. Njegovim dolaskom započela je i nova era benda posprdna nazvana Van Hagar u kojoj je heavy metal zamijenjen pop zvukom što je polučilo još veći uspjeh hitom Why Can’t This Be Love 1986. godine. Hagar je ostao u bendu sljedećih deset godina, a nakon razmirica s Eddiejem Van Halenom zamijenio ga je Gary Cheyrone. Sammy Hagar ipak je ponovo zasvirao s bendom od 2003. do 2005. na reunion turneji.
3. Ronnie James Dio (Black Sabbath)
Praoci heavy metala Black Sabbath tijekom 70-ih mljeli su sve pred sobom pod frontmenskom palicom neuništivog Ozzyja Osbournea. No krajem desetljeća problemi s drogom sustigli su ga što se odrazilo na bend s dva slabija studijska izdanja. Tony Iommi odlučio se na promjenu pa je tako na Ozzyjevo mjesto 1980. došao Ronnie James Dio, koji se već proslavio radom u Rainbowu.
Dio je s novim Sabbathima snimio dva klasika Heaven and Hell i Mob Rules, što je stilski bio odmak od Ozzyjeve ere iz proteklog desetljeća. Zbog nesuglasica oko snimljenog live albuma, Dio se razišao s bendom, ali snimio je s njima još jedan album 1992. da bi se ponovni povratak benda dogodio 2009. pod imenom Heaven and Hell snimivši The Devil You Know. Bio je to ujedno posljednji album Dia, koji je godinu kasnije preminuo od raka.
2. Bruce Dickinson (Iron Maiden)
Iron Maiden bili su predvodnici novog vala britanskog heavy metala (NWOBHM) početkom 80-ih, a probili su se dvama kultnim albumima Iron Maiden i Killers. Punk metal imidž dao im je režeći frontmen Paul Di’Anno, kojeg dosta fanova smatra najdražim pjevačem benda. No njegova avantura s Maidenima nije dugo potrajala te je zbog osobnih problema otišao 1981. godine. Steve Harris zamjenu je potražio u frontmenu Samsona Bruceu Dickinsonu i napravio pun pogodak.
Već sljedeće godine Maideni su napravili iskorak s legendarnim The Number of the Beast nakon čega su se nizali sami uspjesi. Bruce je napravio pauzu od benda šest godina zbog solo karijere, ali se vratio 2000. te i danas punim plućima pjeva te čak i pilotira službenim avionom Iron Maidena.
1. Brian Johnson (AC/DC)
Nijedan bend nije napravio veći pogodak od AC/DC-a kad se radi o promjeni frontmena. Pogotovo kad taj netko mora uskočiti umjesto karizmatičnog, razuzdanog i jezikom britkog Bona Scotta. Zanimljivo, Scott nije bio originalni pjevač ovih australskih rockera, već je zamijenio nedoraslog Davea Evansa da bi s pet vrhunskih studijskih albuma i jednim liveom odveo AC/DC u rock elitu. No taman kad je osjetio uspjeh s albumom Highway to Hell, Scott je postao žrtva svojeg neobuzdanog rock’n’roll lifestylea ugušivši se u vlastitoj bljuvotini u veljači 1980. nakon jedne pijanke.
Bio je to grom iz vedra neba za članove benda, no braća Young nisu namjeravala odustati, a smatrali su da bi i Scott htio da nastave pa se tako AC/DC odlučio za Briana Johnsona nakon nekoliko mjeseci.
Ovaj frontmen Geordieja svojedobno je zapeo za oko Bonu Scottu, koji ga je nahvalio zbog načina pjevanja, a Johnson i ostatak benda nismo mogli dati bolju posvetu preminulom frontmenu. U kratkom roku snimili su Back in Black, koji je postao najuspješnijim albumom AC/DC-a prodavši se u više od 40 milijuna primjeraka, a bio je to ujedno i početak Brianove ere, koja se nedavno očito završila nakon 36 godina, zbog bolesti.
BUKA JE U MODI 