rock n roll | BUKA JE U MODI

Duhovno iskustvo glasa Led Zeppelina u razgaljenoj Areni

Posted on July 31, 2016 by Buka je u modi

Tekst i foto: Luka Vuletić

I dok se ljudska rasa bavi bezumnim hvatanjem Pokemona po ulicama, moj hobi posljednjih deset godina hvatanje je svojih glazbenih uzora na pozornicama. Većina njih je već tri metra pod zemljom pa koristim svaku priliku uhvatiti one glazbene legende, koje su u pozamašnim godinama i na zalasku karijere.

Dunja Ercegović aka Lovely Quinces zagrijala je publiku

A jedna ljubavna priča je ipak posebna. Led Zeppelin. Moja slaba točka od srednje škole. Rođen, dakako, u krivo vrijeme, gledati bend uživo nemoguća je misija pa tako se moramo zadovoljiti onim malim stvarima. Nastupima John Paul Jonesa, Roberta Planta i Jimmyja Pagea. Dok je gitaristički mastermind benda zaokupljen reizdavanjem Zeppelinovih ploča te nije zainteresiran za stvaranje nove glazbe i aktivnog nastupanja, druga dvojica nastavili su s kreativnom post-Zeppelinskom karijerom. Jonesa je, doduše, teško uhvatiti uživo u Europi, ali zato je tu zlatokosi bog maestralnog glasa i deficinija rock’n’rolla Robert Plant.

Prvu priliku u suradnji s Pageom 1998. u Zagrebu sam propustio jer sam bio prezelen da shvatim njihovu veličinu, 2007. Plantovu nastupu u Splitu nisam nazočio zbog mladenačkog oklijevanja, a kad je najavljen njegov dolazak u pulsku Arenu, razmišljanja nije bilo previše. Svjestan da je ovo možda zadnja prilika da ga čujem i vidim uživo makar to bilo s ‘tamo nekim’ pratećim glazbenicima, donio sam odluku za koju nisam požalio.

U udarnom vikendu turističke sezone na Jadranu kad se najavljuje prometni kolaps ne samo zbog navale turista, već i zbog prometne blokade u Sloveniji povodom Putinovog dolaska, Plant je imao zakazan nastup u najboljem koncertnom prostoru u Hrvatskoj. Od najavljenog kolapsa nije bilo ni k, a večernji show je mogao početi.

Dugo nisam iščekivao neki koncert kao ovaj sinoćnji. Što zbog samog ambijenta Arene i sjajnog ozvučenja, što zbog toga šo sam godinama iščekivao ovaj dan. I malo je reći da se čekanje isplatilo. U tih sat i pol trajanja koncerta svi problemi su nestali, srce je obuzela ljubav, dušu mir, a kožu žmarci.

Kako i ne bi kad je Robert Plant sa svojim Sensational Space Shiftersima priredio maestralni glazbeni spektakl prožet ostavštinom Led Zeppelina, blues tradicije, ali i world musica, na koju je Plant zabrijao puno prije nego što je to bilo popularno. Oni koji prate njegov post-Zeppelinovski rad znaju da Robert neće tek puko replicirati bendovske rock klasike. Plant nije ziheraš kao Page, već uvijek nastoji osvježiti Zeppelinovu pjesmaricu davši joj novo ruho promijenjenim aranžmanima.

A ako to netko zna napraviti na pravi način onda je to upravo 67-godišnji Englez, koji je okupio sjajan šesteročlani bend, koji je sinoć isporučio sjajno izbalansiranu kombinaciju delta bluesa, hard-rocka, marokanskih, indijskih ritmova te industriala.

Da Plant ne živi na staroj slavi pokazao je i novim albumom Lullaby… and The Ceasless Roar, koji je u svojoj maniri izmiksao sve moguće glazbene stilove snimivši kvalitetne pjesme. A publika je sinoć pokazala da je odlično prihvatila nove pjesme počevši koncert s Poor Howard i Turn It Up. Šareni aranžmani u izvedbi benda odlično su stapali nove stvari sa Zeppelinovim klasicima tako da na koncertu nije bilo praznog hoda ili nezainteresiranosti u bilo kojem trenutku. A masa je prvi put srčano reagirala na What Is and What Should Never Be nakon koje je sedmerac na pozornici impresionirao industrial verzijom Dixonovog blues klasika Spoonful.

Black Dog također je dobio novo ruho, odnosno prilagođeni orijentalni riff, a takve promjene publici nisu nimalo smetale, naprotiv. Svaku novost koju je Plant uveo u svoj repertoar, ljudi su prihvatili s velikim oduševljenjem. A atmosferičnost Rainbow i Little Maggie sjajno je sjela između navale gitarskih riffova.

Prvi vrhunac koncerta bila je izvedba Babe I’m Gonna Leave You, no Plant nije htio ‘daviti’ publiku izvedbom cijele pjesme te ju odlučuje prekinuti kad misli da je pravi trenutak, a bend nadograđuje zvučnu kulisu autentičnim solažama na akustičnim i električnim gitarama kao i mandolinom i violinom. Zato volimo Planta jer u poznim godinama odlučio se igrati, improvizirati i stalno uključivati publiku pozivajući ju da pljeskom prati hipnotične ritmove.

A okupljene je odmah pridobio svojim šarmom kao i sjajnim izvedbama Lemon Song i Fixin’ To Die. Vrhunac koncerta dogodio se kad je Plant započeo laganim uvodom s I Just Wanna Make Love To You iz koje je produžio u Whole Lotta Love. Kad je krenuo svevremenski riff, puna Arena se raspametila, a Plant ne bi bio Plant da u zeppelinovskoj maniri ne odradi medley dodavši i Bo Diddleyjevu You Can’t Judge The Book By The Cover.

Robert je stalno improvizirao tekstovima, a bend s aranžmanima. Nakon prvog bisa Rock’n’Roll, bend se vratio odsviravši Going to California, dok je Plant ubacivao stihove od No Quarter i When The Levee Breaks, a publika je znala prepoznati te njegove igrice. U hipnotičnom stilu Plant je završio koncert dok je publika poslušno mahala rukama.

Glas Led Zeppelina možda više ne pogađa one visoke oktave ili ne zavija kao bijesan pas kao što je to činio prije 35 godina, no njegovo pjevanje i sad je vrhunsko kao što je njegova titula rock boga i dan danas neupitna.

30 sati nespavanja zbog 90-minutnog religijskog iskustva lako se preboli kad znam da ću jednog dana djeci moći reći da sam uživo gledao najboljeg rock frontmena svih vremena. Bez imalo pretjerivanja.

Setlista:

Intro – Pumpkin and Honey Bunny – Miserlou Dick Dale (Pulp Fiction Theme)
Poor Howard
Turn It Up
What Is and What Should Never Be
(Led Zeppelin song)
Spoonful
(Willie Dixon cover)
Rainbow
Black Dog
(Led Zeppelin song)
Little Maggie
([traditional] cover)
Babe, I’m Gonna Leave You
(Joan Baez cover)
The Lemon Song
(Led Zeppelin song)
Fixin’ to Die
(Bukka White cover)
Whole Lotta Love / You Can’t Judge a Book by It’s Cover

Bis:
Rock and Roll
(Led Zeppelin song)

Bis 2:
Going to California
(Led Zeppelin song)

Uz Airbourne lakše pada raspadanje AC/DC-a

Posted on July 12, 2016 by Buka je u modi

Tekst i foto: Luka Vuletić

Kad je rock’n’roll svijet šokirala vijest da će Brian Johnson prisilno morati u penziju zbog problema sa sluhom, brže bolje, frontmenu AC/DC-a počeli su tražiti zamjene za ostatak Rock Or Bust turneje. Među imena spominjao se i Airbourneov frontmen Joel O’Keefe, no izbor je ipak pao na zvučnije ime Axl Rosea.

No sudeći prema sinoćnjem nastupu u Tvornici kulture, bez razmišljanja, ulogu zamjenskog pjevača AC/DC-a dao bih pjevaču i lead gitaristu benda, kojeg su najviše inspirirali sunarodnjaci iz Australije.

Airbourne djeluje kao dijete pa i unuče AC/DC-a, koji se od prošle godine uvelike rasipa odlaskom originalnih članova Malcolma Younga i Philla Rudda da bi nakon odlaska Johnsona oproštaj najavio i basist Cliff Williams.

No takva spoznaja lakše pada kad svjedočite bendu, koji energijom, žestinom i predanošću može parirati AC/DC-u pod Bonom Scottom te onim periodom početkom 80-ih.

Airbourne je to demonstrirao prije nekoliko godina nastupivši na InMusicu, no sinoćnji nastup bila je prava demonstracije njihove snage, a to je manji klupski prostor. Od samog početka dali su do znanja da će biti jako glasno, a za to je bio dovoljan i pogled prema zidu Marshall pojačala, koji su postavili na pozornici.

Bez teatralnog uvoda Airbourne je započeo s Ready To Rock s prvog albuma, nastavivši s Too Much Too Young Too Fast i Chewin The Fat te je Joel O’Keefe na samom početku predstavio svoje već vrlo poznate rutine razbijanje limenke pive o glavu.

Poput mentora Angusa Younga, gol do pasa zasvirao je i u publici te je kroz sat i pol uzavrele i sparne atmosfere u Tvornici izbacivao nevjerojatnu količinu energije skačući po pozornici i urlajući iz sveg glasa.

Vidjelo se da im je sviranje naveliko nedostajalo jer sinoć im je bio prvi nastup u posljednjih godinu dana otvorivši turneju za nadolazeći peti studijski album Breaking Outta Hell.

O’Keefe braća i društvo svirali su uspješnice poput Diamond In The Rough, No Way But The Hard Way i Stand Up For Rock’n’Roll. Sjajnu atmosferu nisu uspjeli zaustaviti ni problemi sa zvukom u jednom trenutku, a na bisu nakon Live It Up, bend je odao počast Black Sabbathu s Paranoid u medleyju te svojem najvećem uzoru AC/DC-u s What Do You Do For Money Honey i Dirty Deeds Done Dirt Cheap.

Airbourne nije otkrio toplu vodu, štoviše, predbacuje mu se da je obična kopije AC/DC-a, no to nije ni bitno jer jedan teški, znojni i sparni ponedjeljak pretvorio je u energično i zabavno rock’n’roll iskustvo u režiji neumornog Angusovog ‘nepriznatog sina’ Joela O’Keefa.

Rizik im se isplatio: oni su najbolje frontmenske zamjene u rocku

Posted on April 18, 2016 by Buka je u modi

Tekst: Luka Vuletić

Glazbeni svijet nemalo je iznenadila objava legendarnog australskog benda AC/DC da će dužnost frontmena do kraja aktualne turneje preuzeti Axl Rose. Vjernim fanovima ovog neuništivog hard rock sastava odluka je pala šokantno s obzirom da je bend olako odlučio nastaviti bez Briana Johnsona, koji je u bendu punih 36 godina.

Naime, pjevaču AC/DC-a prijeti potpuni gubitak sluha, a u bendu nisu htjeli riskirati s njegovim zdravljem, ali jesu s imidžem sastava. Kroz protekla četiri desetljeća bend su obilježila dva frontmena Bon Scott nakon čije smrti je 1980. uspješno uskočio Johnson, no Angus Young odlučio je nastaviti bez potonjeg ponudivši pjevaču Guns N’ Rosesa mjesto zamjenskog vokala.

Kroz povijest nije bilo neobično mijenjati pjevače, no teško bismo mogli zamisliti Stonese bez Micka Jaggera, Zeppeline bez Roberta Planta te The Who bez Rogera Daltreyja.

No bilo je nekoliko slučaja u kojima se rizik promjene frontmena isplatio, nekima i višestruko, dok su neki vrlo solidno zamijenili dosadašnje pjevače. Donosimo vam Top 10 najboljih zamjena rock vokala u povijesti.

10. William DuVall (Alice in Chains)

Jedni od junaka grunge scene Alice in Chains prestali su s radom smrću njihovog karizmatičnog frontmena Laynea Staleyja, koji je umro od predoziranja 2002. godine. Za razlike od Nirvane, Chainsi su odlučiti nastaviti bez nezamjenjivog Staleyja, a u nezahvalnoj ulozi našao se tamnoputi pjevač benda Comes With A Fall William DuVall. Ovaj 48-godišnjak nije ni pokušavao imitirati Staleyja, već je s Jerryjem Cantrellom uspješno sačuvao duh benda snimivši i dva studijska albuma Black Gives Way to Blue i The Devil Put Dinosaurs Here.

Nova Rock Festival 2010 - Alice in Chains

epa02200066 US musician and lead singer of the band ‘Alice in Chains’, William DuVall performs on the Blue Stage during the Nova Rock Festival in Nickelsdorf, Austria, 13 June 2010. The festival runs from 11 to 13 June. EPA/HERBERT P. OCZERET

9. Mike Patton (Faith No More)

Kultni funk-metal sastav Faith No More, kojeg je ionako teško svrstati u žanrovske ladice osnovan je još 1985. godine, a manji uspjeh imao je s pjesmom We Care A Lot. Frontmen je bio Chuck Mosley, koji je zbog problema s drogom i umjetničkih razilaženja s ostatkom benda napustio FNM 1988.

Na njegovo mjesto došao je karizmatični frontmen art-rock benda Mr. Bungle Mike Patton, koji je probio Faith No More u mainstream albumom The Real Thing i velikim hitom Epic. Bend je svoj undeground zvuk predstavio široj publici te je Faith No More postao jedan od najkultnijih bendova 90-ih godina naovamo.

SYDNEY, AUSTRALIA – FEBRUARY 21 2010:Mike Patton of Faith No Moreperforms on stage at the Soundwave Festival at Eastern Creek Raceway on Sunday 21st February 2010 in Sydney, Australia. (Photo by Martin Philbey/Redferns) *** Local Caption ***Mike Patton

8. Steve Perry (Journey)

Miljenici američke publike, adult-oriented-rock sastav Journey postigao je veliki uspjeh krajem 70-ih te kroz 80-e godine prošlog stoljeća hitovima poput Can’t Stop Believing i Open Arms. No Steve Perry, koji je proslavio bend dolaskom 1977. godine nije bio njihov prvi frontmen, već je zamijenio Grega Rollieja, koji je kao klavijaturist bio frontmen u jazz-fusion fazi od 1973. do 1976. godine kad su snimili tri albuma. Razlog promjene pjevača bila je želja da se Journey probije pristupačnijim rock zvukom za šire mase u čemu je i uspio.

7. Ian Gillan (Deep Purple)

Legendarni hard rock sastav Deep Purple kroz svoju dugu, gotovo 50-godišnju povijest promijenio je čak četiri pjevača te mnoštvo line-upova, ali prva promjena bila je ključna za bend. Britanski bend započeo je kao progressive rock sastav pod vodstvom Richieja Blackmorea izdavši od 1968. do 1969. tri studijska albuma na kojima je pjevao Rod Evans iznjedrivši i hit Hush, obradu Joea Southa. Bend je s dolaskom novog desetljeća tražio zaokret u zvuku te se odlučio za Iana Gillana, koji je zajedno s basistom Rogerom Gloverom došao iz Episode Six. Ostalo je povijest. Deep Purple je u Mk II postavi snimio najuspješnije albume In Rock, Fireball i Machine Head te snimio rock lektiru poput Smoke on the Water, Highway Star, Black Night, Lazy i mnoge druge.

Ian Gillan, singer of British Rockband Deep Purple, performs on the main stage during the Caribana Openair Festival, in Crans-sur-Nyon, Western Switzerland, Wednesday, June 9, 2010. (AP Photo/Keystone/Martial Trezzini)

Nakon nesuglasica s Blackmoreom, Gillan je napustio bend 1974. godine, a Deep Purple ponovo je pogodio s frontmenom dovevši anonimnog Davida Coverdalea, koji je snimio dva uspješna albuma u Mk III postavi Burn i Stormbringer. U novom oformljivanju Gillan i Blackmore su ostavili nesuglasice sa strane 1984. godine te su snimili još dva albuma zajedno.

6. Phil Collins (Genesis)

U prvoj polovici 70-ih Genesis se nametnuo u jednog od predvodnika prog-rock scene zajedno s Yes i Emerson, Lake & Palmer i to zahvaljujući karizmatičnom frontmenu Peteru Gabrielu, koji se oblačio u bizarna odijela na pozornici. No tome je došao kraj 1975. kad je napustio bend nakon uspješnog albuma The Lamb Lies Down on Broadway. Ulogu frontmena preuzeo je bubnjar Phil Collins, koji je bend odveo više u pop smjeru 1978. albumom And Then There Was Three… Genesis u ovakvoj postavi nizao je uspjeh za uspjehom, a Collins je paralelno pokrenuo i solo karijeru da bi se 1998. umirovio od nastupanja. Tek kasnije sporadično je nastupao, a Genesis nikad više nije imao reunion s Gabrielom.

5. Phil Anselmo (Pantera)

Površni poznavatelji heavy metala mogli bi pomisliti da je teksaška Pantera, krenula s Philom Anselmom i mega uspješnim albumom Cowboys From Hell iz 1990. No Pantera je započela kao glam metal bend još 1981. godine izdavši tri albuma s gitaristom-frontmenom Terryjem Glazeom, dok se braća Abott nisu odlučila za promjenu. Odluka je pala na nimalo glamerskog Anselma, koji je svojom bad boy osobnošću potpuno izmjenio imidž benda iako je Pantera s njim snimila još jedan glam metal album Power Metal 1988. prije velikog probijanja dvije godine kasnije s novim groove metal zvukom. Pantera je s nekoliko sjajnih izdanja postala definitivno najbolji metal bend 90-ih.

4. Sammy Hagar (Van Halen)

Američki heavy metalci Van Halen od kraja 70-ih do 1984. postali su planetarno popularna rock atrakcija zahvaljujući virtuoznom gitaristu Eddieju Van Halenu te frontmenu Davidu Leeu Rothu. No potonji je morao otići 1985. godine, a u njegove cipele uskočio je Sammy Hagar. Bivši pjevač 70s hard rockera Montrose dobio je posao frontmena Van Halena zahvaljujući njegovu solo hitu I Can’t Drive 55. Njegovim dolaskom započela je i nova era benda posprdna nazvana Van Hagar u kojoj je heavy metal zamijenjen pop zvukom što je polučilo još veći uspjeh hitom Why Can’t This Be Love 1986. godine. Hagar je ostao u bendu sljedećih deset godina, a nakon razmirica s Eddiejem Van Halenom zamijenio ga je Gary Cheyrone. Sammy Hagar ipak je ponovo zasvirao s bendom od 2003. do 2005. na reunion turneji.

3. Ronnie James Dio (Black Sabbath)

Praoci heavy metala Black Sabbath tijekom 70-ih mljeli su sve pred sobom pod frontmenskom palicom neuništivog Ozzyja Osbournea. No krajem desetljeća problemi s drogom sustigli su ga što se odrazilo na bend s dva slabija studijska izdanja. Tony Iommi odlučio se na promjenu pa je tako na Ozzyjevo mjesto 1980. došao Ronnie James Dio, koji se već proslavio radom u Rainbowu.

Dio je s novim Sabbathima snimio dva klasika Heaven and Hell i Mob Rules, što je stilski bio odmak od Ozzyjeve ere iz proteklog desetljeća. Zbog nesuglasica oko snimljenog live albuma, Dio se razišao s bendom, ali snimio je s njima još jedan album 1992. da bi se ponovni povratak benda dogodio 2009. pod imenom Heaven and Hell snimivši The Devil You Know. Bio je to ujedno posljednji album Dia, koji je godinu kasnije preminuo od raka.

2. Bruce Dickinson (Iron Maiden)

Iron Maiden bili su predvodnici novog vala britanskog heavy metala (NWOBHM) početkom 80-ih, a probili su se dvama kultnim albumima Iron Maiden i Killers. Punk metal imidž dao im je režeći frontmen Paul Di’Anno, kojeg dosta fanova smatra najdražim pjevačem benda. No njegova avantura s Maidenima nije dugo potrajala te je zbog osobnih problema otišao 1981. godine. Steve Harris zamjenu je potražio u frontmenu Samsona Bruceu Dickinsonu i napravio pun pogodak.

Već sljedeće godine Maideni su napravili iskorak s legendarnim The Number of the Beast nakon čega su se nizali sami uspjesi. Bruce je napravio pauzu od benda šest godina zbog solo karijere, ali se vratio 2000. te i danas punim plućima pjeva te čak i pilotira službenim avionom Iron Maidena.

1. Brian Johnson (AC/DC)

Nijedan bend nije napravio veći pogodak od AC/DC-a kad se radi o promjeni frontmena. Pogotovo kad taj netko mora uskočiti umjesto karizmatičnog, razuzdanog i jezikom britkog Bona Scotta. Zanimljivo, Scott nije bio originalni pjevač ovih australskih rockera, već je zamijenio nedoraslog Davea Evansa da bi s pet vrhunskih studijskih albuma i jednim liveom odveo AC/DC u rock elitu. No taman kad je osjetio uspjeh s albumom Highway to Hell, Scott je postao žrtva svojeg neobuzdanog rock’n’roll lifestylea ugušivši se u vlastitoj bljuvotini u veljači 1980. nakon jedne pijanke.

Bio je to grom iz vedra neba za članove benda, no braća Young nisu namjeravala odustati, a smatrali su da bi i Scott htio da nastave pa se tako AC/DC odlučio za Briana Johnsona nakon nekoliko mjeseci.

Ovaj frontmen Geordieja svojedobno je zapeo za oko Bonu Scottu, koji ga je nahvalio zbog načina pjevanja, a Johnson i ostatak benda nismo mogli dati bolju posvetu preminulom frontmenu. U kratkom roku snimili su Back in Black, koji je postao najuspješnijim albumom AC/DC-a prodavši se u više od 40 milijuna primjeraka, a bio je to ujedno i početak Brianove ere, koja se nedavno očito završila nakon 36 godina, zbog bolesti.

Cornellov glas grmio Lisinskim: Grunge junak osvojio sve u intimnom ozračju

Posted on April 15, 2016 by Buka je u modi

Tekst i foto: Luka Vuletić

I dok se mnogi mogu pohvaliti da su uživo gledali ‘Veliku četvorku’ thrash metala, što danas i nije neki problem, malo tko s ovih prostora je uspio je uhvatiti najveću četvorku grunge pokreta, koji je zavladao početkom 90-ih.

Cobaina i Nirvane više nema, Alice in Chains nastavili su bez Laynea Staleyja, a u pravom sastavu ostali su nam još Pearl Jam i Soundgarden. I dok se Vedderov bend ukazao u Zagrebu prije deset godina, Soundgardenov dolazak još se čeka, ali ako je suditi prema sinošnjoj večeri, nećemo morati još dugo. Njegov frontmen Chris Cornell, prema mnogima najjači vokal u svojem žanru, ali i jedan od najmoćnijih u rock’n’rollu općenito, po prvi put je posjetio Hrvatsku u četvrtak 14. travnja u nešto drugačijem ambijentu.

Ovaj 51- godišnjak iz Seattlea došao je u Zagreb kako bi predstavio svoj novi, četvrti po redu studijski album Higher Truth, a kao jedino logično rješenje za njegov akustični nastup nametnuo se Lisinski. I pokazao se punim pogotko. Već prvih sati prodaje ulaznica rasprodan je koncert, a nesumnjivo je da bi i još jedan popunio koncertu dvoranu.

Nakon razlaza Soundgardena 1997. godine, Cornell se posvetio svojoj solo karijeri u kojoj je napravio odmak od psihodeličnog hard rock ludila njegova matična benda te pokazao svoju suptilniju, ali nimalo mekšu i sladunjaviju stranu.

Da Cornell uspješno i samovjereno pliva u solo vodama, pokazao je već pri samom ulasku u veliku dvoranu kad je odlučio pozdraviti se s fanovima u prvim redovima. Na samom uvodu u koncert Cornell je dao do znanja da će Lisinski sljedećih gotovo 2 i pol sata biti isključivo njegov tako što se odmah povezao s publikom zanimljivim anegdotama o pjesmama koje je izvodio, ali i puno toga je prepustio improvizaciji pa je na trenutke koncert podsjećao na kakav stand-up.

Frontmen Soundgardena nastupio je dobar dio vremena samo s gitarom i vlastitim glasom, a kroz koncert mu se pridruživao Bryan Gibson na klavijaturama, čelu i mandolini. Cornell je pozornoj publici predstavio setlistu od 25 skladbi sačinjenu od njegovih solo stvari, većinom s posljednjeg albuma, kao i Soundgardenovih, onih iz projekta s Vedderom Temple of the Dog te uz nekoliko pamtljivih obrada.

Koncert je započeo sa tri solo stvari nakon čega je na gitari i usnoj harmonici obradio Dylanov klasik The Times They Are A-Changin’, a prvu jaču reakciju publike izazvala je Fell On Black Days. Nazočne je potpuno pridobio izvedbom dviju Zeppelinovih akustičnih klasika Thank You i Going to California na kojoj se pridružio dobrovoljac iz publike da bi se ispostavilo da se radi o članu Cornellova pratećeg benda, Yogiju Lonichu, Amerikancu hrvatskih korijena. Lonich je odsvirao i jednu električnu stvar prošle večeri, kultnu Black Hole Sun u tročlanom sastavu.

Odsvirane su i dvije stvari Audioslavea Doesn’t Remind Me i I Am The Highway, a toplo su primljene i one Temple of The Dog, Wooden Jesus, Say Hello 2 Heaven i Hunger Strike. Potonja je imala najbolji prijem. Bile su tu obrade Princea Nothing Compares 2 U, Beatlesov A Day In The Life, a najzanimljivija je bila izvedba U2-ove One, čiju glazbu je ukomponirao s tekstom istoimene pjesme Metallice.

Cornellov opus većinom je mračne tematike i tmurne atmosfere što je i sam naglasio, ali uspio je u nekoliko navrata uključiti publiku. Najviše se istaknula intenzivna izvedba Blow Up The Outside World u kojoj je Chris vokalno briljirao gađajući visoke tonove od čega je akustični savršeni Lisinski grmio. Rusty Cage je odsvirao u verziji Johnnyja Casha te je nagnao publiku na pljeskanje, kojeg sinoć nije nedostajalo što je i sam Cornell primjetio.

Između pjesama govorio je o svojoj ljubavi prema vinilu, kojeg je iskoristio za klavirsku pratnju na When I’m Down, a mogućnosti loopinga koristio je u završnici koncerta izazvaši veliku buku na zatvaranju s Higher Truth.

Uoči bisa (Seasons, Josephine, Higher Truth) Cornell je još jednom pokazao svoju pristupačnost, toplinu i otvorenost potpisujući autograme publici, što se možda i ne bi moglo zaključiti iz njegove glazbe, kojom dominira mračna tematika.

No boljeg načina od upoznavanja dugo iščekivanog Chrisa Cornella nije moglo biti jer mnogobrojnoj publici ponudio je vrhunsku pjesmaricu, gromoglasan vokal, vrsno muziciranje, ali prije svega svoju pristupačnu osobnost, koja se krije iza imidža neprilagodljivog grunge (anti)junaka.

A sad hoćemo Soundgarden!

Ride on Bon: Ni nakon 36 godina rock svijet ga nije prežalio

Posted on February 19, 2016 by Buka je u modi

Tekst: Luka Vuletić

Točno prije 36 godina, 19. veljače 1980. godine napustio nas je jedan od najvećih frontmena u povijesti rocka Bon Scott. Kultni pjevač AC/DC-a neslavno je skončao nakon jedne pijanke u južnom Londonu, a službeno izvješće utvrdilo da se radilo o trovanju alkoholom, koje je rezultiralo gušenjem u vlastitoj bljuvotini.

Tragedija se dogodila nakon što je ovaj australski hard rock bend koračao prema svjetskoj slavi probivši se diljem planete albumom Highway To Hell. Unatoč Scottovoj smrti, bend je odlučio nastaviti dalje, a u Bonove cipele uskočio je Geordie Brian Johnson donijevši AC/DC-u najveći uspjeh s Back In Black, jednim od najprodavanijih albuma ikad.

Iako je AC/DC našao najbolju zamjenu moguću, Bona Scotta bilo je nemoguće zamijeniti zbog njegove karizme, lucidnosti, lukavosti, zaraznog osmijeha, zaigranih tekstova i autentičnog, sirovog glasa. U nešto više od pet godina u bendu ostavio je neizbrisiv trag na kultnim albumima, na pozornici i izvan nje. Prisjećajući se njegovog lika i djela, donosimo vam neke manje poznate stvari o velikom Škotu.

Naime, poput braće Young i Scott se rodio u Škotskoj, točnije u Kirriemuiru 1946., a sa šest godina emigrirao je u Australiju. Pravim imenom Ronald Belford Scott, u školi je dobio nadimak Bon jer je već u njegovu razredu postojao jedan učenik imenom Ronald.

Već u tinejdžerskim danima počeo je pokazivati svoj neobuzdan karakter odustavši od škole s 15 godina da bi nedugo zatim završio u popravnom domu na devet mjeseci. Što je napravio? Nema što nije, krađa, davanje lažnih dokumenata policiji itd. Pravi ‘Problem child‘ kako je znao pjevati. Zbog svojih nepodopština odbijeno mu je pristupanje australskoj vojsci.

Sredinom 60-ih započeo je svoju glazbenu karijeru u bendu The Spektors u kojem je bubnjao, a par godina kasnije nastupio je s Valentines, bendom koji je bio daleko od onoga što je radio s AC/DC-jem. Bubble gum pop za djevojke, nije polučio uspjeh Down Under da bi se pridružio prog sastavu The Fraternity u kojem se afirmirao kao pjevač, no bez prevelikog odjeka.

Stvari nikako nisu išle Bonu, koji je nakon motociklističke nesreće 1974. kod Adelaidea završio tri dana u komi. Ta nesreća, prema riječima njegove bivše supruge, utjecala je bitno na tijek njegove karijere nakon toga.

“Bon je bio sklon riziku, to je bilo u njegovoj prirodi, radilo se to o alkoholu, drogi ili motorima. Nakon što je slomio ključnu kost, zadobio ozljedu vrata i porezotinu na grlu, njegov glas nije više zvučao isto. Nije mogao pjevati na isti način, nije imao tu melodičnost otprije. Imao je lijep ton, a nakon nesreće imao je glas s kojim je postao poznat u AC/DC-u. Mislim da ne bi bilo mjesta u rock’n’rollu za melodičnog pjevača”, rekla je Scottova bivša supruga Irene Thornton, koja se rastala od njega nakon dvije godine braka 1974.

Bon se oporavio, bio je bez benda i bez supruge te se prijavio na audiciju za lokalni pub bend pod imenom AC/DC u nadi da će zasjesti na bubnjeve. No to se nije dogodilo, već je postao novi pjevač benda (da, nije bio prvi) zamijenivši Davea Evansa, koji se svojom glam rock vanjštinom nije uklapao u viziju benda.

S 28 godina Scott je bio sedam godina stariji od Malcolma Younga, a devet od Angusa Younga, a braća su smatrala da je prestar za bend. Bon im je uzvratio rekavši da ne zna hoće li neiskusni glazbenici znati svirati rock. I tu je počelo veliko prijateljstvo.

“Jedina proba nam je bila sat vremena prije koncerta kad smo odsvirali svaku rock’n’roll pjesmu koju smo znali. Kad je došlo vrijeme za nastup Bon je popio dvije boce konjaka s dopom, kokainom i speedom, a onda je rekao ‘OK, spreman sam’, i bio je. Bio je u naponu snage. Momentalno se transformirao, trčao je po pozornici s gaćama od supruge vikajući prema publici. Bio je to čaroban trenutak. Rekao je da ga je to ponovo pomladilo”, rekao je Angus Young o Bonovom prvom koncertu s AC/DC-jem.

Iako je bio poznat po svojoj rock’n’roll neobuzdanosti tijekom tih pet godina, Scott je bio meka srca te je i dalje slao pisma Irene, a jedno ga je inspiriralo da napiše Ain’t No Fun (Waitin Round To Be A Millionaire). No za sentimentalnosti nije bilo previše vremena jer Bon je s bendom koračao prema uspjehu, koji je bio popločan s mnoštvom alkohola i droge.

Bivši basist Mark Evans u biografiji ‘Dirty Deeds: My Life Inside/Outside of AC/DC’ priznao je da je Bona Scotta bilo teško pratiti.

“Bili smo jako dobri u ispijanju pive i whiskyja. Dok sam bio u bendu, boca whiskyja dnevno nije mi bila problem. Pored Bona sam osjećao odgovornost da uspijem pratiti njegov imidž i personu. Znao je žestoko udarati po boci. Prije svakog koncerta uletio bi u sobu i odlučio da će biti ‘Bon Scott’, lik sa pozornice. Znao sam puno velikih frontmena tada, ali malo tko je poput njega imao istu osobnost na pozornici i izvan nje. Bon je uvijek bio isti. Izvana je imao poderane traperice i kožu, a iznutra je bio hippy. S njim je sjajno bilo biti u društvu.”

Nakon prvog nastupa na kojem je bilo samo desetero ljudi, AC/DC je počeo puniti sve veće prostore, izdavati sve bolje albume, a koliko je bio predan bendu, Bon Scott je pokazao naučivši svirati gajde samo za potrebe pjesme ‘It’s A Long Way To The Top (If You Wanna Rock’n’Roll).

A ta 1975. godine kad je bend izdao prvi album High Voltage, ujedno je mogla biti kobna za Scotta i AC/DC. Bon je mogao umrijeti od predoziranja heroinom.

“Postojale su sumnje oko Bona u tom trenutku. Imao je od ranije problem, donio je pogrešnu odluku. Bio je to izolirani incident”, rekao je Mark Evans otkrivši da je pjevaču prijetio otkaz:

“Bio je to trenutak ludila. Stvari nisu izgledale dobro po njega, spominjao se čak i novi pjevač, ali nije došlo ipak do toga.”

No koliko je volio alkohol i drogu, toliko je volio i žene. Čovjek, koji je napisao pjesme o ženi od koje je dobio gonoreju (The Jack) te onoj velikoj, kojoj je posvetio Whole Lotta Rosie, podijelio je zanimljivost tadašnjem menadžeru benda Michaelu Browningu, koji ju je u svojoj knjizi ‘Dog Eat Dog’ otkrio.

“Nekoliko mladih djevojaka dalo mu je heroin od kojeg je pozelenio. Pokušale su ga razbuditi davši mu neku vrtu amfetamina, koji nije djelovao pa su ga odvele u bolnicu. Kad sam ga posjetio sljedeći dan, Bon se zafrkavao s dvije medicinske sestre rekavši mi da je zadnji put bio u bolnici kad je posjetio dvije žene, koje su nosile njegovu djecu”, rekao je Browning.

Rock’n’roll životni stil naposljetku je ipak sustigao Scotta 19. veljače 1980. godine nakon cjelonoćnog pijanstva u južnom Londonu. Beživotno tijelo našao je njegov poznanik Alistair Kinnear, koji je pio tu večer s Bonom. Pjevač je ležao nepomično na prednjem sjedalu auta, a policijsko izvješće utvrdilo je da se radilo o trovanju alkoholom, koje je rezultiralo gušenjem u vlastitoj bljuvotini. No tijekom godina nastale su razne verzije oko Scottove smrti, a Kinnear je u intervjuu 2005. godine rekao da nije vidio tragove bljuvotine u autu, dok je tu večer navodno s njim bio i bivši bubnjar AC/DC-a Colin Burgess, koji je pak rekao da Scott nije bio pijan kad je napuštao klub. Spominjala se i verzija da je frontmen umro od pothlađenosti jer je auto cijelu večer bio otvoren.

Kako god, legendarnog Bona Scotta više nije bilo, a nakon prvotnog šoka, braća Young, uz suglasnost pjevačevih roditelja, odlučili su nastaviti dalje, a izbor je pao na Briana Johnsona. Momak iz Newcastlea imao je nezahvalan posao skočiti u Bonove cipele, a posveta bivšem pjevaču nije bila mogla biti bolja s grandioznim albumom’Back in Black’, koji je bend odveo u još veće visine.

A malo tko zna da su se Bon i Brian (tad kao pjevač Geordieja) upoznali još u 70-ima što je Johnson otkrio prije nekoliko godina.

“Imao sam napad slijepog crijeva. Udarao sam, urlao i kvrčio se na pozornici, ali nastavio sam pjevati. Rekao je dečkima kad je došao u AC/DC: ‘Vidio sam tog lika Briana Johnsona kako pjeva i bio je sjajan. Bio je na podu, udarao je i urlao, kako je to izveo!’ Dakako, to nije bila gluma, bio sam stvarno bolestan.”

Te 1980. godine samo par mjeseci nakon Bonove smrti, Johnson je trebao osmisliti tekst za pjesme na novom albumu ‘Back in Black’ na kojem je svoj pečat ostavio i Bon navodno odsviravši bubnjeve za pjesmu koja će se kasnije zvati ‘Have A Drink On Me’, a crna naslovnica te zvona na ‘Hells Bells’ bila su idealan hommage ‘posljednjem škotskom kralju’.

“Utjelovio je sve ono što je bilo zabavno i kao da je poručivao da živite život u potpunosti. Nije bio divlji, divlji čovjek, bio je divlji kao i ostali momci. Samo nije imao sreće. Svi smo radili gluposti kao mladi, ali izvukli smo se, on nije. Bila je to glupa stvar koja se dogodila, a nije trebala. Još uvijek pričamo o njemu u garderobi kao da je i dalje član benda”, kazao je Brian Johnson o neponovljivom Scottu.

Ride on Bon…

Najbizarnije smrti u rocku: ubile ih bale sjena, trešnja i pomahnitali obožavatelj u publici

Posted on January 25, 2016 by Buka je u modi

Tekst: Luka Vuletić

Nova 2016. godina krenula je jednako loše gdje je prethodno stala, odlascima velikih rock zvijezda. Nakon smrti Lemmyja krajem prosinca, ove godine šokirao nas je odlazak velikog Davida Bowieja, a nakon njega preminuo je Glenn Frey iz Eaglesa te Jimmy Bain.

Smrt potonjeg 24. siječnja privukla je veliku pažnju jer, iako još nema službenu potvrde, mnogi pišu da je bivši basist kultnih hard’n’heavy bendova Rainbow i Dio, preminuo od posljedica ozljeda, koje je zadobio nakon što ga je za vrijeme godišnjeg odmora napao medvjed u šumi. Povodom ovog tragičnog događaja donosimo vam listu najbizarnijih smrti u rock svijetu, kojih nimalo nije nedostajalo kroz desetljeća.

Ubila ga električna gitara

Keith Relf proslavio se kao frontmen kultnih britanskih bluesera The Yardbirds, a ovaj pjevač i usnoharmonikaš neslavno skončao 14. svibnja 1976. u vlastitom domu od strujnog udara zbog nepravilnog uzemljenja njegove električne gitare.

Gušenje zbog trešnje

Stephen Ross Porter ‘Took’ karijeru je ostvario svirajući s Marcom Bolanom u T-Rexu, a nakon što je krenuo u solo vode, počela je jačati i njegova ovisnost o drogama. No one ga nisu koštale života iako su njegova djevojka i on večer prije uzele poveće količine morfija i halucinogena, Took je 27. listopada 1980. umro od posljedica gušenja trešnjom iz koktela.

Jedina gošća na albumu Led Zeppelina preminula nakon pada po stepenicama

Sandy Denny izdala je nekoliko hvaljenih folk albuma s u hipi eri s Fairport Convention, a mnogi je znaju po njezinom vokalnom doprinosu u pjesmi ‘The Battle of Evermore’ što je bilo jedino gostovanje na nekoj od pjesama Led Zeppelina.

Denny je preminula 21. travnja 1978. godine, nekoliko tjedana nakon pada po stepenicama na beton od posljedica traume na mozgu.

Mislio je da pištolj nije napunjen pa se slučajno ubio

Terry Kath 60-ih godina osnovao je jazz-rock sastav Chicago proslaviši se svojim instrumentalizmom svirajući gitaru, banjo bas i bubnjeve. Kath je također imao problema s alkoholom i drogom, a njegov završetak bio je krajnje tragičan.

Na jednoj zabavi kolege iz benda, Kath se poigravao pištoljima pa je tako na glavu prislonio nenapunjeni .38 revolver da bi isto učinio s poluatomatskim 9mm pištoljem, koji je, nažalost, bio pun. Umro je na licu mjesta 23. siječnja 1978. godine.

Ubila ga bala sjena na cesti

Mike Edwards proveo je tri godine sviraju za prog-rock band Electric Light Orchestra (ELO) nakon čega se okrenuo duhovnosti promijenivši ime u Deva Pramada te je živio u komunama diljem svijeta.

Blizu svojeg doma u Devonu u Engleskoj, Edwards je poginuo 3. rujna 2010. kad se pola tone teška bala sjena sjurila nizbrdo prema njegovom kombiju.

Punk legendu usmrtio taksi dok je prelazio cestu

Stiv Bators stekao je svoju reputaciju na njujorškoj punk sceni nastupajući u bendu The Dead Boys. Ovaj pjevač i gitarist također je imao zlu sreću kad je 3. lipnja 1990. na njega naletio taksi dok je prelazio cestu u Parizu.

Nakon što je hospitaliziran Bators nije napustio bolnicu prije nego što je napravio nalaze tvrdeći da je s njim sve u redu, da bi iste večeri preminuo u snu. Njegova djevojka tad je rekla da je dio pepela posipala po grobu Jima Morrisona, dok je ostatak pošmrkala kako bi ostala blizu njega.

Htio izaći iz zaglavljenog lifta pa propao u ponor

Jerry Fuchs svirao je u mnogim bendovima poput !!!, Turing Machine, LCD Soundsystem i Juan MacLean, a život mu je tragično završio sa 34 godine.

Naime, u bizarnom događaju, Fuchs se našao zaglavljenim u liftu u Brooklynu u studenom 2009. U pokušaju da preskoči na sigurno tlo, propao je u rupu s petog kata. On je bio već drugi bubnjar !!! koji je smrtno stradao nakon što je Mikel Gius poginuo u biciklističkoj nesreći.

Frontmena Manic Street Preachersa nikad nisu našli

Richey Edwards, pjevač Manic Street Preachersa napustio je hotel u Londonu 1. veljače 1995. godine i otad mu se gubi svaki trag. Uzeo je veću količinu novca, obnovio putovnicu, a auto mu je viđen kod Severn mosta, s koji je često bio poprište samoubojstava.

Otad navodno je viđen u hipi komuni u indijskoj Goi te na Kanarskim Otocima, a nakon potrage od 13 godina, obitelj ga je 2008. proglasila mrtvim. Bend je nastavio s radom.

Pjevačicu najljepše božićne pjesme usmrtio gliser

Kirsty MacColl pjevala je prateće vokale na albumima Big Countryja, Smithsa, Talking Headsa, a većina ju pamti po prekrasnoj božićnoj pjesmi ‘Fairytale of New York’ s Poguesima.

No ništa nije bilo prekrasno 18. prosinca 2000. godine u meksičkom ljetovalištu Conzumelu u kojem je MacColl odmarala sa svojom djecom i suprugom. Dok su Kirsty i obitelj ronili, gliser je krenuo juriti prema njezinom sinu, kojeg je uspjela odgurnuti, ali nije uspjela spasiti sebe. Preminula je na mjestu, a cijela priča je još tragičnija s obzirom da se krivac uspio izvući od trogodišnjeg zatvora plativši lokalnom sudu kaznu od 90 dolara!

Tragični zaron u rijeku hvaljenog mladog kantautora 90-ih

Jeff Buckley svojim folkom i soulom obećavao je velike stvari te je trebao biti nova rock zvijezda 90-ih nakon jedinog izdanog albuma Grace 1994.

Njegov život tragično je ugašen 29. svibnja 1997. kad je otišao roniti obučen u rukavcu rijeke Misssissippi u Memphisu. Buckley nije izronio, a njegovo tijelo nađeno je nakon tjedan dana. Njegova smrt i dalje je ostala neriješen misterij.

Novi gitarski junak htio prestrašiti Ozzyja, ali avionska šala završila je tragedijom

Rhandy Rhoads u osvitu 80-ih započeo je blistavu karijeru te je ujedno uskrsnuo i onu Ozzyja Osbournea, koji je koju godinu prije zbog problema s drogom izbačen iz Black Sabbatha.

Dvojac je našao kemiju sjajnim heavy metal izdanjima Blizzard Of Ozz i Diary Of A Madman, ali njihova sreća trajalo je vrlo kratko.

1982. godine gitarist Rhoads je s vozačem tour busa htio prestrašiti Ozzyja i ostatak benda tako što su se s avionom htjeli spustiti tik iznad krova busa, ali uspjeli su ga zakačiti te su izgubili kontrolu te su se srušili uz cestu i na mjestu poginuli. Rhoads je u tom trenutku imao samo 25 godina.

Marvina Gayea ubio vlastiti otac

Soul prvak i zvijezda Motowna Marvin Gaye imao je blistavu pjevačku karijeru, ali i puno osobnih problema, što s drogom i paranojama, što s vlastitom obitelji.

Sa 44 godine vratio se živjeti s roditeljima, a jedne večeri ušao je u žestoku raspravu sa svojim ocem, koji je izvukao pištolj (kojeg je dobio od sina na poklon) i upucao Marvina Gayea ravno u srce i ubio ga.

Posljednji heavy metal junak ubijen na pozornici

Darrell Lance Abbott poznatiji kao Dimebag Darrell smatra se jednim od najboljih gitarista u povijesti heavy metala, a tu reputaciju je zaslužio svojim radom o groove metal bendu Pantera.

Nakon što se ovaj bend iz Dallasa raspao 2003. zbog razmirica s Philom Anselmom, Dimebag Darrell osnovao je s bratom Vinnijem (bubnjarom Pantere) Damageplan.

Na nastupu u Columbusu u Ohiju Dimebaga je upucao bivši marinac Nathan Gale usred koncerta ubivši ga s tri metka u glavu. Ispucavši ukupno 15 metaka Gale je usmrtio još troje ljudi ranivši njih još sedam. Dimebagov ubojica nije se uspio izvući te ga je policajac ubio sa sporedne strane pozornice ispalivši u njega osam metaka.

Teorije su kružile da je Gale bio nezadovoljan raspadom Pantere, dok druga verzija kaže da je Dimebag ukrao jednu njegovu pjesmu, koju je napisao.

Nitko kao Lemmy – misli i anegdote: ‘Nemam mamurluk jer ne prestajem piti’

Posted on January 8, 2016 by Buka je u modi

Tekst: Luka Vuletić, foto: Branko Galičić

“Ja sam rock’n’roll i rock’n’roll je ja”, Lemmy

Kroz život prate nas neki događaji za koje točno znamo gdje smo se nalazili u tom trenutku zbog velikog utjecaja koji su ostavili na nas. Stariji sigurno pamte gdje su bili kad su čuli o Titovoj smrti, znaš gdje si bio kad su vatreni osvojili svjetsku broncu, a ja nikad neću zaboraviti protekli 28. prosinca kad nas je napustio Lemmy Kilmister.

Nakon uobičajenog izlaska usred tjedna i pizdarije koju smo moj suborac i ja izveli ispred jednog hotela, došao sam doma i na mobitelu vidio da nas je bog rock’n’rolla i vođa Motörheada napustio s navršenih 70 godina. Dakako, u tom trenutku sam srao…srao i plakao. Život je sranje, zar ne? A kako i ne bi bio kad misliš da bogovi ne umiru, ali rak za kojeg je doznao dva dana prije, pojeo je Lemmyja. No njegova smrt ne bi smjela previše čuditi s obzirom na njegov životni stil, koji bi u grob smjestio bilo koga drugog dvostruko ranije.

No nema smisla previše oplakivati njegovu smrt jer ono što je Ian Frasier Kilmister ostavio iza sebe je glazbeno besmrtno nasljeđe. Istini na volju, mogu plakati oni, koji ga nisu uspjeli vidjeti i uživo, a mnogi su se nadali da bi to mogli ove godine na jarunskom InMusicu. Ja sam od onih srećkovića, koji mogu reći…gledao sam Motörhead. Nakon neshvatljivo propuštene prilike u Zagrebu 2006., stvari sam ispravio 10. prosinca 2012. u Ljubljani i već tad se dalo naslutiti da neuredni život polako sustiže Lemmylicu. Ali tad pa ni do svojeg zadnjeg dana nije mario da se ostavi cigareta i alkohola te je pružio vrhunski rock’n’roll koncert koji me doslovno natjerao da skočim s tribine u parter u Hali Tivoli (jebeni ukočeni Janezi).

Ja sam samo jedan od brojnih fanova, koje je Lemmy usrećio svojoj muzikom, ali ne i samo njom, već i svojom filozofijom, kojom je pokazao koliko je ovaj Englez bio inteligentan, britak, mudar, sa sjajnim smislom za humor i najvažnije…NIJE TRPIO NIČIJA SRANJA.

I upravo taj njegov pankerski način razmišljanja svakodnevno nadahnjuje, stoga sam odlučio probrati njegove najlucidnije mudrosti, filozofije te anegdote iz njegovog burnog, zabavnog i nimalo dosadnog rock’n’roll života od rodne Engleske do njegovog američkog El Dorada Los Angelesa i kultnog Rainbowa.

“Ja nemam mamurluke. Trebate stati piti da biste dobili mamurluk. Zašto bih prestao piti? Volim taj okus.”

Overdose puta 200, razgovor s televizorom i sat do smrti

Prije nego što se pridružio space rock sastavu Hawkwind Lemmy je 1969. nagovorio prijatelja da mu njegova djevojka medicinska sestra nabavi amfetamine, no greškom mu je donijela atropin sulfat, a iskustva uzimanja cijele žličice toga opisao je kao ‘overdose puta 200’. U autobiografiji opisao je iskustvo tako što je pod rukom držao televizor i pričao s njim nakon čega se onesvjestio i probudio u bolnici. Liječnik mu je poručio da je stigao sat vremena kasnije da bi bio mrtav. Još dva tjedna nakon puštanja iz bolnice imao je povremene halucinacije. “Sjedio sam i čitao knjigu, došao do 42. stranice da bih shvatio da knjiga uopće ne postoji.”

Lemmy je mrtav…ili nije?

Lemmy i prijatelj su u automobilu dijelili 100 tableta što speeda što spuštalica kad je odjednom naišla policija. Kako bi sakrili dokaze, obojica su progutali sve tablete i prevarili policiju. Te noći kad je Lemmy zaspao, otkucaji srca i disanje naveliko su mu se usporili. “Djelovalo je kao da sam prestao disati, ali nisam. Ležao sam s otvorenim očima i nisam mogao pričati.” Najmanje dvoje ljudi koje ga je zateklo u tom stanju mislilo je da je mrtav.

“Znam za vrijeme kad nisam bio u Motörheadu, ali ne mogu ga se zapravo sjetiti.”

‘Spuštanje’ pankeru nakon pljuvanja

Krajem 70-ih na punk koncertima popularno je postalo pljuvati po izvođačima (doslovno) kako bi im se pokazalo poštovanje. Lemmyju se jedan incident posebno nije svidio. “Jednom je jedan lik pljunuo veliki zeleni hračak na moju ruku, uzeo sam ga i protrljao kroz svoju kosu. Zatim sam mu rekao: ‘Vidiš ovo? Danas ću se ja otuširati i biti čist, a ti ćeš sutra i dalje biti smrdljiva šupčina’.”

Susret s vanzemaljcima

Dok je bio u jednom od svojih prvih bendova The Rocking Vicars Lemmy je imao neobično iskustvo. “1966. godine smo prolazili kroz Yorkshire Moors što je bilo i prije nego što sam popio pivu, a nije bilo ni riječi o flashbackovima nakon LSD-a. Ta stvar pojavila se preko horizonta te se zaustavila nasred neba. Stajala je tamo da bi naglo ubrzala. Takve avione nemamo ni sad, to mi je sigurno otvorilo oči.”

“Većina mogu biti ono što jesu kad završe s poslom. Ja sam Lemmy 24 sata na dan, sedam dana u tjednu.”

Jimi Hendrix ga je naučio najvažnije stvari

Lemmy je na početku karijeru skupljao iskustvo kao roadie za Jimi Hendrix Experience. “Jimi me naučio kako naći drogu na najneočekivanijim mjestima jer je to bio moj posao kod njega. Tako sam naučio funkcionirati s s peterostrukim unosom LSD-a. Ali naučio sam i o nastupima. Jimi je bio tako cool i kretao se kao elegantni pauk. Pričao je tako loše viceve, bio je toliko razvaljen. Nitko ga nije razumio dok je došao do kraja vica, ali on je najbolji gitarist ikad.”

Foto: Redferns/Gijsbert Hanekroot

Transfuzija krvi? Bolje ne…

Lemmy je shvatio da 15 godina pijenja alkohola i uzimanja droge bi mogli ostaviti posljedice na njegov organizam pa se tako 1980. godine odlučio na transfuziju krvi. No to se ipak nije dogodilo. “Doktor mi je rekao da u svojem organizmu više nemam normalnu krv. Očito sam postao toliko otrovan od speeda i alkohola da bi me svježa krv mogla ubiti.”

Bičevanje golih guzica u Gestapo uniformi

Lemmy je bio pasionirani skupljač nacističke memorabilije iz II. svjetskog rata i to nije skrivao. “Nijemci su imali najbolje uniforme, loši dečki su uvijek imali najbolje stvari, Konfederativci, Napoleon…” Frontmen Ministryja Al Jourgensen otkrio je zanimljivu anegdotu iz Texasa 1995. kad je Lemmyja zatekao u kompromitirajućoj pozi. “Kucam na vratara Motörheadova busa, nema odgovora. Onda otvorim jebena vrata i vidim Lemmyja u kompletnoj Gestapo uniformi kako bičuje golu žensku po guzici. Uživali su u tome. Ispričao sam se i zatvorio vrata.”

“Motörhead bi trebao natjerati ljude da se zamisle koja bi im se loša stvar mogla dogoditi. Život su kratki periodi sreće nakon kojih slijedi dug period depresije, gnjeva i brutalnosti.”

English rock musician and lead vocalist of the rock and roll band Mot?rhead, Lemmy (Ian Fraser ‘Lemmy’ Kilmister), circa 1990. (Photo by Tony Mottram/Getty Images)

O opijanju i mamurluku

“Ja nemam mamurluke. Trebate stati piti da biste dobili mamurluk. Zašto bih prestao piti? Volim taj okus. Više se ne opijam, no cola mi sad nema isti okusa bez malo ‘dodatka’. Volim staviti alkohola da bude čišće, te boce znaju biti prljave.”

O braku i ženama

“Jesam li ikad ozbiljno razmišljao o braku? Ne, nisam. Jednom sam čak razmišljao, ali nije prošlo dalje od druge faze razmišljanja. Nisam upoznao onu zbog koje bih zaboravio na ostale. Slab sam na lijepe žene, ne mogu si pomoći. Ako odvedete djevojku na zabavu, još barem pet djevojaka će se htjeti družiti s tobom. Dođete li sami, oko vas će biti 26 muških, tri ružne žene i neće biti cuge. To je istina, vjerojatno Murphyjev zakon. Ono što sam naučio o ženama je da nikad ne možete naučiti o njima jer će ti uvijek prirediti grdi šok. Tek kad pomislite da je sređena, skrene. Više su emotivnije od nas. Muškarac zabrlja jer je glup i ne razmišlja, dok žena sprema zavjeru. Ne znam postoji li ljubav, mislim da se radi o zaljubljenosti, koja postane navikom. Jednostavno se naviknete na ljude i to je smrt za mene. Ne želim biti naviknut, volim biti iznenađen. Kao što pjesma kaže The Chase Is Better Than The Catch (lov je bolji od ulova). To je uvijek slučaj, uvijek.”

Huty17587 027

Foto: Fin Costello/Redferns

O religiji

“Intenzivno ne volim religiju. Ona je uzrok svih problema u svijetu još otkad su otkrili prvi kamen kojem će se klanjati. To nije počelo s Isusom, već i prije njega. I nacizam i komunizam su religije, a Hitler i Staljin su bogovi, zar ne? Čak i Britansko carstvo s Viktorijom, sve je to ista stvar. Imam li odnos s Bogom? Ne, jer ne prati baš pozorno. Trebao bi se umiroviti i predati odgovornost nekom mlađem, haha. Možda je samo posenilio, samo radi pizdarije.”

O ljubavi prema noževima

“Ne volim pištolje, ali volim noževe. Oni su osobniji. Morate ga zabiti u nekoga i osjetiti kako umire i zaprljati ruke krvlju. Da morate to napraviti svaki put, ne bi bilo toliko ubojstava. Ne bojim se smrti, kako se mogu bojati nečega što je neizbježno. Samo se nadam da neće doći prebrzo.”

“Moja etika je: jedi, pij i budi veseo jer za sutra umiremo. Možete biti pažljivi koliko hoćete, ali umrijet ćete ovako i onako, pa zašto se ne biste zabavili?”

Partibrejkersi nas i dalje drže na putu istine i ljubavi…

Posted on November 23, 2015 by Buka je u modi

Foto: Branko Galičić, tekst: Luka Vuletić

Te 2007. godine u samoubilačkim napadima u Iraku ubijeno je 572 ljudi, pomahnitali student ubio je 33 ljudi na američkom sveučilištu Virginia Tech, Sarkozy i Brown preuzeli su glavnu riječ u Francuskoj i Velikoj Britaniji, Steve Jobs predstavio je iPhone, a svijet je napustio jedan od tvoraca rock’n’rolla Ike Turner.

No prije osam godina i posljednji smo put smo od Partibrejkersa dobili studijsko izdanje ‘Sloboda ili ništa’. U međuvremenu, svijet je još više otišao u krasan kurac, ali jedina konstanta ostao je ovaj neuništivi beogradski rock’n’roll bend.

Nakon godina čekanja Cane, Anton i društvo izdali su novi album ‘Sirotinjsko carstvo’, osmo studijsko izdanje s 11 pjesama.

I dok civilizacija definitivno odlazi u krivom smjeru, ovaj bend i dalje nas ustrajno pokušava zadržati na pravom putu. Na putu istine, ljubavi, pravde i poštenja, pojmova koji sve više gube na značenju.

I dok vladari, popovi, političari i ostali popuju, Cane govori i to nikad jasnije i nedvosmislenije nego sada. Sirotinjsko carstvo još jedan je nemilosrdni i bespogovorni testament, propovijed, rock’n’roll misa…zovite kako god hoćete.

U 47 minuta Cane i Anton ponovo su donijeli sjajan spoj r0ck’n’rolla, bluesa, punka igaraže obavijeno s fenomenalnim i jednostavnim inspiritavnim tekstovima.

Cane kroz cijeli album nas vodi kao duhovni vođa mantrajući svoje parole, koje usprkos godinama nisu zastarjale, isklišejizirane i istrošene. Naprotiv, njegova riječ još je snažnija, a Antonova gitara još žešća i prljavija.

Album otvara stvar ‘Ne mogu da kapiram’ u kojoj se Cane je li ovaj život pravi ili varka neka.

Sitna lova davno je već predstavljena kao najavni singl, koji ima zarazni jednostavni riff, dok Cane pjeva o traženju (samo)poštovanja kao jedinog načina za spas, a ista tema o ljudskom dostojanstvu nastavlja se u ‘Ljubav ne zaboravlja’.

‘Svakoga dana’ masni je blues rock s najboljim tekstom na cijelom albumu.

“Tražim čoveka među ljudima, tražim mudre među ludima, tražim nebo na zemlji, tražim čoveka u sebi.”

‘Vrtim se’ govori o nemogućnosti bježanja od budućnosti, ‘ni ti ni ja niti bilo ko’, dok naslovna stvar ‘Sirotinjsko carstvo’ otvara zaigranim Antonovim country-blues riffom, dok Cane lirički briljira propovjedajući bolje nego bilo koji ‘djelatnik religije’. “Tko izdrži, taj će da blista”, mantra je koja dugo ostaje u glavi.

Brejkersi su napravili i dvije sedmominutne stvari ‘Krš i lom’ i ‘Paranoje’ u mid tempu, koji je idealna podloga kako bi Cane jasno progovorio o istinu ljubavi, patnji i lažima. Potonja podsjeća na Mesečevu kći uz sjajno blues gitariranje uz ljubavnu tematiku.

‘Šta radiš’, ‘I to malo’ i Da li put znaš’ najčvršće su stvari na albumu, a potonja brzim garažnim start stop riffom zaziva one najbolje Partibrejkerse iz 80-ih godina.

Ako je osam godina trebalo da poslušam nove Partibrejkerse, isplatilo se jer uz svaku pjesmu ponovo sam se osjećao živim jer…

“Kakav je ovo život kad smo samo na trenutke živi?”

Rolin Humes presents Rolin Blues: Sreli su svojeg vraga na ‘crossroadu’ i donijeli najbolji blues’n’roll Hrvatskoj

Posted on June 11, 2015 by Buka je u modi

Tekst: Luka Vuletić

Kad ti se nešto glazbeno tako svidi, uopće ti nije problem pisati. Napisao bi čovjek sve, epitete, pjesničke slike, ode, ali to bi se pretvorilo u pretjerivanje. No, ono u čemu ne pretjerujem je da činjenica je Rolin Humes jebeno sjajni i sjajno jebeni bend.

Ja sam preskočio onaj red – prvo studijsko preslušavanje pa koncertno, jer potonje je ono jedino bitno. Onako kako zvučiš bez ikakve tehnologije, efekata i dodataka. Ovom četveročlanom hrvatskom bendu to ni ne treba jer ima vatru u sebi, a sve je premazano talentom, znanjem i iskustvom.

‘Circus Blues Act’, kako sebe vole nazivati, doista su kombinacija izvanrednih okolnosti koje su spojile ovu četvorku iz različitih dijelova Hrvatske. Frontmen i klavijaturist Robi je s Korčule, braća Nikola (gitara) i Matej (bubnjevi) iz Siska, basist Emil s Lošinja, a njihove duše spojile su se na nekom ‘crossroadu’, negdje na kultnom Highway 61, cesti bluesa. U stvarnom svijetu, magija je nastala u Rijeci.

O njihovoj kvaliteti dovoljno govori da su bili hrvatski predstavnici na International Blues Challengeu u Memphisu prošle godine na kojem su predstavili prvijenac ‘Rolin Humes welcomes you to the Penultimate Supper 6/8’. Kao što im je naziv razigran, tako su i oni, a ove godine izdali su nastavak ‘Rolin Humes presents Rolin Blues’.

U nešto manje od 40 minuta, svjetska kvaliteta, svjetski zvuk, nešto što je toliko svježe da kod nas nismo još imali prilike slušati. Zašto je tako? Jer ovi dečki ne robuju tradicionalnim blues okvirima pa tako svojem zvuku dodaju zaigrani salonski rock’n’roll, imaju taj jive, razigranost, ali i ono najvažnije, uvjerljivost.

Tome je razlog i Robijev vokal, koji ne pati od našeg ‘broken english-a’ jer je osnove pokupio u ranom odrastanju u Australiji, ali ono najbolje uzeo je iz Amerike – njihovu tradicionalnu glazbu.

Rolin Humes su istovremeno ozbiljni i šaljivi u onome što rade, a takvo što se i čuje kroz sedam skladbi, koje su odlično izbalansirane, neukalupljene, ali prije svega moderne i svježe. Dečkima je najveća prednost pred ostalim blues rock glazbenicima na našim prostorima to što im je glazba pristupačna za šire mase jer ima jak pop senzibilitet.

Melodije su te koje nose svaku pjesmu, a uz već fantastični vokal Roberta Jamesa Hudulina, ritam sekcija odlično nadopunjava klavijature, koje pred Nikolinom gitarom dominiraju.

Osobno nikad nisam bio ljubitelj piano bluesa, volim kad prljave gitare pršte uz pratnju harmonike, ali ovo je neka druga priča. Priča koja nema slabu stranu. Od samog početka albuma i You Never Gonna Guess i Pretentious Blues, koji je daleko od pretencioznog, do najhitoidnije pjesme Time Bomb.

I dok su dečki stalno razigrani i veseli u pjesmama, kroz njih se privlače lijepe melodije, romantične i sjetne, kao u This Is Not The Presidential Blues.

Ovaj album bi bio pun pogodak da je imao i samo jednu stvar, onu posljednju, gotovo 11-minutnu Irene, koja je najbolja hrvatska rock stvar koju sam čuo posljednjih godina. Ona nije samo rock stvar, to je skladba koja pokreće sve emocije u tijelu, tjera da duboko uzdahneš i naježiš se, jer takvu atmosferu koju su Rolin Humesi stvorili, usporedimo li ju s nekim starim divovima, može parirati Since I’ve Been Loving You Led Zeppelina.

Ali potrebe za usporedbom nema jer Irene kao ni Rolin Humes to ne trebaju, a to dovoljno govori o njihovoj kvaliteti. Oni su bend o kojem se trenutno priča u Hrvatskoj i to s punim pravom jer kod njih nema nikakve reciklaže, nijednu pjesmu za koju biste možda rekli ‘hej, to kao da sam negdje čuo.’

Dečki donose ono što nedostaje današnjoj hrvatskoj rock sceni, a to je srce i duša i to sve uz veliku količinu skromnosti. To je i njihov najveći teret, jer kod nas nije na cijeni, a Rolin Humes je bend svjetske razine. Tek ostaje vidjeti što će im ionako uzbudljivo putovanje donijeti.

Tri dana, dva koncerta, potop, uštogljeni Nijemci, bojni kebab i škrgutavi Korejac – AC/DC u Münchenu

Posted on May 23, 2015 by Buka je u modi

Foto: Branko Galičić, tekst: Luka Vuletić

Opalili su zadnji topovi i nakon toga, u sljedećih sat vremena, mogao sam samo reći – ‘jebote’. Bilo je to prije šest godina u Beogradu kad sam doživio TAJ trenutak, TAJ koncert nakon kojeg mi je bilo sasvim svejedno koga ću poslušati uživo. Rekoh, ovaj spektakl nitko neće nadmašiti, naravno, osim njih samih.

Iako sam mislio da je to ukazanje na JNA stadionu posljednje, AC/DC je pokazao da ne odustaje te je krajem prošle godine izdao novi album ‘Rock or Bust’ i najavio novu turneju. Dakako, ide se bez razmišljanja, bez obzira gdje sviraju jer, naravno, Hrvatsku će posjetiti u limburgu mjesecu. I tako smo, moj direktor fotografije Branko i ja odlučili otići u Austriju, ali ne, to nije bilo dovoljno. Debeli zove, pita, oćemo i u München, ja se nećkam, rekoh YOLO. Ulaznica za München kupljena, doma mi se smiju, na poslu mi se smiju…’kaj ćeš te prdonje dvaput slušat?’. Jok, triput! Dodan novi koncert, dva dana kasnije na istom tom Olimpijskom stadionu, bacili još 100 eura na ulaznicu, doma se križaju, na poslu se križaju…’pojebi neš, povuci neš, ženi neš…’.

U tom međuvremenu od pola godine, ništa od navedenog, sve je spremno za našu fan boy mini turneju, ko da sam žbrgljavi klinac od 18 godina, a ne rahitični dvostruki skoliozaš kojeg nakon malo headbanganja sve boli, a gužvu i stajanje obožavam…al skoro…

I tak mi lepo rezervirali hostel, bus, ruksak, torba, pičke materine i put Bavarske…Noćni bus, crnac (činjenično stanje, ne rasizam) spustio sjedalo do kraja, nemreš spavat osam sati, dolazimo u München u 6 ujutro, dvajst minuta tražimo hostel i mislim ‘koji će mi kok ovo u životu’. Nađemo ga u slijepoj ulici, oćemo se leć, a frajer na recepciji…’check-in je tek u 15 sati…’ Spominjanje majke njegove, Isusove, krvi mlade rode. Niš, idemo jest dole u podrumu, neće nas nitko primjetiti, zbijemo se u kut, a taman sretan kaj sam uspio skrivećki napuniti na tanjur, evo nje…Stara baba vrišti ‘no check-in, you pay 5 euros!’ Jebo vam ja mater, 2.5 puta po žemlji, koliko nas je eura koštala, prazne nam novčanik, nisam se ni posro ko čovjek.

Idemo ubiti vrijeme po gradu, gladni, žedni, boli nas kok za Marienplatz, Frauenkirche i sve te lijepe građevine jer kiša uporno lije…Popijemo pivu, pojedemo bratwurst, ubili vrijeme u kičastom Hard Rocku, i sanjamo krevet…Vratimo se u hostel, legnemo, a kad ono, gradilište prek puta našeg prozora, od sna ništa…

Ajd, konačno došlo vrijeme za koncert, idemo prema Olimpijskom parku, rijeka ljudi, rijeka kiše, koja se slijeva putevima od stadiona do U-bahna…Tražimo suborca Paragu, slikovitog šokca iz Županje, garavog kamiondžiju, koji će nam se pridružiti na prvom koncertu…Kao pravi patriot, Pari se na Olimpijskom stadionu, bivšem domu Bayerna i Münchena 1860, pojavio u Dinamovoj trenirci od glave do pete, preko toga hrvatski dres, a preko njega AC/DC tour majica. Krvav je… Odluka da za prvi koncert uzmemo tribinu i još k tome zapadnu, pokazalo se kao jedino pametno kaj smo na ovoj turneji napravili…

Dok su se svi ostali, na parteru i na istočnoj tribini, tuširali na kiši, lepo mi suhi (ja najsuši), kobasica u jednoj, piva u drugoj ruci i čekamo koncert u društvu penzića i djece. Jer, za razliku od nas, Nijemci na evente, bilo to i hard rock/heavy metal koncerte, dolaze obiteljski…’Kaj ova baba od 111 godina zna od AC/DC-a. Jel joj je draži Powerage ili Let There Be Rock, voli li više Phila Rudda ili Chrisa Sladea za bubnjevima’.

Nema ona pojma, ko ni njezin suprug od 112 godina, a nije ih ni briga. Došli su vidjeti spektakl, ladno platili 100 eura da lijepo pojedu, popiju, malo se isplešu i svak svojim kućama… Dok oni se lagano njišu uz Thundestruck, Sin City, Hells Bells’, Bane i ja, pokupili Touretov sindrom…Headbanganje, air gitariranje, skakanje, pjevanje, ma luđi i od Angusa, jebote sve, a Švabe oko nas sve nervozniji.

‘Kolko ste vi popili dečki’, pita jedna Nijemica ispred jer misli da nismo normalni…Normalno da nismo normalni u tom staračkom domu, a popili smo jednu pivu i colu, jer smo siromašni, a treba poplaćati sve javne wc-e u kojima smo srali…

A koncert…što je kiša jače padala, to je petorka na pozornici bila luđa, kao i publika na nenatkrivenom dijelu stadiona…Da ne ponavljam previše ‘stručni’ report iz Austrije, jer nastupi AC/DC-a setlistom se ne razlikuju, kao ni nekim iznenađenjima na pozornici, ali ovaj koncert za razliku od onog u Zeltwegu bio je daleko bolji.

Bend je gorio po pljusku, publika je uzvraćala jednako i više, a pogotovo na hitovima You Shook Me All Night Long, Thunderstruck, Back in Black…Najbolje izvedbe bile su High Voltage, oi-jkanje 80.000 ljudi (?) na T.N.T. te maestralna 15-minutna izvedba Angusa Younga na Let There Be Rock. Nakon formalnog dijela, popeo se na hidrauličnu dizalicu te luđački svirao, bacao se po lokvi vode, da bi taj epični trenutak kulminirao konfetima na oduševljenje publike. Highway to Hell i For Those About to Rock na bisu dokrajčili su publiku, a ja svoj vrat… Potonja izvedba našeg Paragu ostavila je bez daha, a kako i ne bi kad su topovski udari bili ravni onima na Poljudu.

I tako mi prema U-bahnu zajedno sa tisućama drugih, čep na stanici od pola sata, pljusak ne posustaje i mislimo si…’jebemti, moramo se ovo ponovo u četvrtak, koji nam je kurac.’ Nervoza je time ublaženija znajući da s koncertima nismo pogriješili, a lakše je utoliko, što nam je u srijedu ‘slobodan dan’.

Obzirom da kiša ni u srijedu nije prestala padati, prljave metalike kakve jesmo, isplanirali smo posjet muzejima…Nije da nas umjetnost ful pretjerano zanima u ovakvim uvjetima, ali bar nećemo kisnuti. Ošli mi u Kunstareal, umjetnički kvart u Münchenu, ušli su Alte Pinakothek da vidimo kaj ima, a umalo nismo ništa vidjeli zbog jednog ormarića! Frajer na informacijama daje nam ključ ormarića u kojem ostavljamo torbe i dva komadića metala…Mislimo si, kaj će nam ovo, a kad nismo ni s ubačenih dva eura, uspjeli zaključati ormarić, počeo sam taj komad metala gurati i rupu očekujući da će se nešto dogoditi. Normalno, Luka kretenu, taj dodatak nije za provaljivanje brave, već da se zakači na odjeću kako bi nesmetano mogao prolaziti kroz galerije, nešto kao narukvica na glazbenim festivalima…Uglavnom, totalni smo idioti…

U pauzi između dva posjeta muzejima (ne odustajemo), napunili smo se najboljim njemačkim specijalitetom – kebabom nakon kojeg smo otišli u Deutsches Museum…To je pravi muzej, prvo besplatan je, drugo, ima izložene glasovite Junkers i Luftwaffe avione…A mi gledali neke Rembrandte, Rubense, Murille, kurce, palce…Švabo zna napraviti avion, a znao je i brod i to je lijepo izložio na otočiću mutne rijeke Isar, koja prolazi kroz grad.

Završili smo i s tim samozavaravanjem da nas toooliko zanimaju muzeji i vratili se u naš kvart, odmah tik do glavnog kolodvora…Treba neš ćalabrcnuti, a obzirom da Bavarci ne znaju dalje od Pretzela i Brat/Currywursta – Kebab…opet.

Ušli u sumnjivu kebabdžinicu u kojoj živi ekipa iz Doktor Konga i susjednog mu Konga te kojekakvi ilegalci, morali smo biti spremni na sve. Ali nismo, jer kad te pita koje ćeš priloge, ‘Alles’ je pogrešan odgovor…Kad smo zagrizli to čudovište svega i svačega, suza je kanula niz lice, a za nekoliko sati i anus će početi plakati…Turčin je stavio bojni otrov u tortilju, mješavinu čilija, benzina i nitroglicerina.Tako se barem činilo kad se prvi put posjetio tojlet na kojem je čmarizard rigao vatru…Pa ti ne ponavljaj njemački, idiote.

Srećom, piva im je super, pa smo požar brzo ugasili u lobbyju hostela u kojem tamnoputi muškarac uletava Magliteicom tražeći ljude ispod stola…Bit će da klošari vole neovlašteno upadati u hostele i spavati pod stolovima…Glavno da su nama dvije žemlje naplatili pet eura.

Nakon kasnovečernjeg masakra, mojeg ali i Banetovog, ionako napaćenog kolona, liježemo u nadi da će u četvrtak prestati padati kiša…Mda, moš mislit. Pomislismo, pa vidjeli smo sve kaj smo trebali, ali ne, novinar Goal.coma nije posjetio sve…stadione. Nafukam Baneta da idemo na Allianz Arenu, brbeli nevoljko pristane jer mu je ležanje u krevetu po kišnom danu previše omililo. Odemo na kraj svijeta do famoznog Bayernovog/Münchenovog stadiona, kupimo suvenire, ali i ulaznicu za razgledavanje stadiona. A stadion je velik i – siv. Beton i plastične stolice, neumorni vodič, koji melje gluposti na njemačkom, a ja čekam kad ćemo se spustiti na travnjak. A ono, kifla. Nema tog kod Nijemca, da mu ne bi travu oštetio, samo svlačionice u kojima se nemreš ni sjest. Fora je ipak konferencijska dvorana za presice, te hodnik kroz koji izlaze igrači na travnjak, ali ne i mi…Barem su pustili himnu Lige prvaka.

Natrag do grada, uzet još neke sitnice prije drugog koncerta, tražimo kaj ćemo jest…Opet ista sranja da bi na kraju završili u Mlinaru, koji je na glavnom trgu! Čvaknemo, uzmemo magnetiće i nazad u hostel…A kad ono tamo hrpa specijalaca… Amera ima više nego u Afganistanu, a djeca su tu tek toliko da ti živac dignu. Nas dvojica smo glavna atrakcija jer nosimo AC/DC majice, što kod njih automatski znači da imamo i kartu za prodati…Nije da nismo o tome razmišljali 😛 Barem smo razvili osmijeh svakome na licu jer lijepo je vidjeti kako i usputni prolaznici vole dobru muziku.

A onda u sobi šou…Mali žuti, naš novi cimer, otvara torbu sa 30-ak pakovanja sa šumećim tabletama da bi napokon progovorio kad je Bane napustio sobu. ‘Šover, šover’, veli ukočeni Azijat da mu pokažem na tlocrtu hostela gdje se može otuširati i nakon što sam mu pokazao, frajer u naklonu mi poklanja gumene papučice i vlažne maramice – u znak zahvale! Krvav je. Prvo odbijem pa si bolje razmislim…ko da je znao kaj mi treba. Papuča za tuširanje nisam imao, a guzica me još toliko pekla da su mi maramice došle na lepo naš kak. Po maramicama shvatim da je Korejac, no bit će da je u strahu pobjegao iz sjevernog dijela jer količina buke i zavijanja koje je proizveo škrgutanjem zubima je kao da vari željezo.

Odradimo i njega i ponovo put stadiona. Deja vu, milijarda ljudi veselo korača prema stvarno impresivnom stadionu unatoč užasno dosadnoj kiši, a nama već pun kurac svega. Ovaj put bez legendardnog Parage, nas dvojica na parteru naoružani kabanicama i pivom. Nervozni kakvi već jesmo, nađemo idealnu poziciju odmah do ograde s fan pitom, a iza nas mrtvi pijani njemački idioti, koji urliču svaki stih Robbieja Williamsa, Liquida i Toten Hosena. Treba ubit gotovo tri sata na kiši, srećom, stalno mi se piša pa se svako malo kroz nesnosnu gužvu i blato probijam do obližnje ograde.

Koncert više nije u prvom planu, želimo konačno opaliti jebene fotke iz pristojne udaljenosti. Bane svoj posao pošteno odrađuje, a ja svoj…urlanje i skakanje kao da mi je prvi, a ne četvrti koncert. A publika…ništa…Barem oko nas, izuzev par razularenih iza nas. Nisu mi ti Nijemci jasni. Plate 100 eura da bi stajali na kiši ko ukopani. Pa jebote, digni ruke, uzvikni ‘ejsidisi’, ‘hajveltuhel’, bilo kaj! Pa čak ni kad hitovi krenu ništa, ni ritma, ni okusa ni mirisa kod njih pa ni u obližnjem fan pitu. Možda je razlog kiša, možda je drugi koncert okupio casual fanove, a možda su švabe jebeno dosadni… Bit će da je potonje jer moje ‘prekrasno’ pjevanje izazivalo je gnjev okupljenih jer sram me može biti zabavljati se na takav način. E pa, jebem im mater svima! Čak je i bend bio manje inspiriraniji nego u utorak, a čak je i kiša stala…No ipak, stadion su dvaput rasprodali i to je jedino važno. Imaju platežnu moć za takve spektakle, takav koncert im je tek ‘jedan dan u redu’, dok bi kod nas sve dali da nam se takvo nešto dogodi. No vjerojatno ne bi, jer Hrvati su u nekoliko navrata pokazali da ih velike svjetske zvijezde toliko i ne zanimaju. Slučaj Rogera Watersa na polupunom/praznom Poljudu, propadanje agencija zbog neisplativosti organiziranja velikih koncerata, a možda jednostavno nemamo love.

Bez obzira na kišu, uštogljene Nijemce, skupe karte i skupo sve u ‘obećanoj zemlji’, kad pjevaš Sin City, High Voltage, Have a Drink on Me, T.N.T. i For Those About to Rock četvrti put, treći u tjedan dana, dobiješ taj osjećaj topline na takvoj hladnoći jer znaš da je ovo vjerojatno posljednji put da će uglas pjevati zajedno sa svojim idolima, makar i u krnjem sastavu…bez Malcolma i Phila.

We salute you!

Three days, two concerts, flood and stiff Germans – AC/DC u München

After a great concert in Belgrade in 2009. I agreed with my friend Branko, let’s make our own little AC/DC tour, if they do one again. The time has come this spring after Rock or Bust European tour was announced. Logic choice for us Croatians was coming to Zeltweg, Austria, but we wanted to do something special. Choice was made, we’re going to Munich, Olympia stadion, where the legendary Stiff Upper Lip concert was recorded in 2001.

We bought tickets for the May 19th and 21st concerts, one on the stands and one on the floor. Because it was raining and maybe still is, it was certainly more enjoable being on the west stand under the roof. Because of heavy weather the first concert was trully epic. The band was pumped and on fire, Angus in particular. There was no change in setlist, but compared to Zeltweg, the crowd, especially on the floor, was way into it. The mighty rendition of Dirty Deeds really got the people shouting the chorus on top of their lungs, clapping on Shoot to Thrill. After a warm response on Thunderstruck, the concert highlight was on High Voltage, on which crowd knew how to follow Brians hiiiiiigh howliiing. Hells Bells made a great atmosphere in the dark with the bell swinging, and horns glowing under a heavy rain shower, but it was You Shook Me All Night Long that made the whole stadium to sing. Sin City was something special, but Have a Drink a Drink on Me not as much. I’m surprised that T.N.T. was much better accepted by the public than Whole Lotta Rosie. So Oi! Oi! vs. Angus, Angus – 1:0.

The pinnacle was Let There Be Rock on which Angus didn’t hit the brake because of the weather. Instead, he was rolling around in a big puddle of water giving everything he has and the public recognized it. Highway to Hell and For Those About to Rock were the icing on the cake. The cannons we’re the loudest I’ve ever heard because of the stadium acoustics and maybe because we we’re very close to them. It was the best out of our three concerts in a week time.

The Thursday concert was a different story. Even thought rain stopped just before the concert, the crowd looked much more tired. I don’t know if it was that the people from the first attended the second concert as well, but they weren’t loud as on Tuesday. Maybe, we didn’t feel because we we’re in the middle of the crowd on the floor. Nevertheless, AC/DC made an another great concert with amazing T.N.T., High Voltage, and Dirty Deeds, but the band was far more into it on the 19th.

Those who are awaiting for the next concerts, have no worry. The band is really on fire and are showing no signs of slowing down.

We salute you!