ac dc | BUKA JE U MODI

Rizik im se isplatio: oni su najbolje frontmenske zamjene u rocku

Posted on April 18, 2016 by Buka je u modi

Tekst: Luka Vuletić

Glazbeni svijet nemalo je iznenadila objava legendarnog australskog benda AC/DC da će dužnost frontmena do kraja aktualne turneje preuzeti Axl Rose. Vjernim fanovima ovog neuništivog hard rock sastava odluka je pala šokantno s obzirom da je bend olako odlučio nastaviti bez Briana Johnsona, koji je u bendu punih 36 godina.

Naime, pjevaču AC/DC-a prijeti potpuni gubitak sluha, a u bendu nisu htjeli riskirati s njegovim zdravljem, ali jesu s imidžem sastava. Kroz protekla četiri desetljeća bend su obilježila dva frontmena Bon Scott nakon čije smrti je 1980. uspješno uskočio Johnson, no Angus Young odlučio je nastaviti bez potonjeg ponudivši pjevaču Guns N’ Rosesa mjesto zamjenskog vokala.

Kroz povijest nije bilo neobično mijenjati pjevače, no teško bismo mogli zamisliti Stonese bez Micka Jaggera, Zeppeline bez Roberta Planta te The Who bez Rogera Daltreyja.

No bilo je nekoliko slučaja u kojima se rizik promjene frontmena isplatio, nekima i višestruko, dok su neki vrlo solidno zamijenili dosadašnje pjevače. Donosimo vam Top 10 najboljih zamjena rock vokala u povijesti.

10. William DuVall (Alice in Chains)

Jedni od junaka grunge scene Alice in Chains prestali su s radom smrću njihovog karizmatičnog frontmena Laynea Staleyja, koji je umro od predoziranja 2002. godine. Za razlike od Nirvane, Chainsi su odlučiti nastaviti bez nezamjenjivog Staleyja, a u nezahvalnoj ulozi našao se tamnoputi pjevač benda Comes With A Fall William DuVall. Ovaj 48-godišnjak nije ni pokušavao imitirati Staleyja, već je s Jerryjem Cantrellom uspješno sačuvao duh benda snimivši i dva studijska albuma Black Gives Way to Blue i The Devil Put Dinosaurs Here.

Nova Rock Festival 2010 - Alice in Chains

epa02200066 US musician and lead singer of the band ‘Alice in Chains’, William DuVall performs on the Blue Stage during the Nova Rock Festival in Nickelsdorf, Austria, 13 June 2010. The festival runs from 11 to 13 June. EPA/HERBERT P. OCZERET

9. Mike Patton (Faith No More)

Kultni funk-metal sastav Faith No More, kojeg je ionako teško svrstati u žanrovske ladice osnovan je još 1985. godine, a manji uspjeh imao je s pjesmom We Care A Lot. Frontmen je bio Chuck Mosley, koji je zbog problema s drogom i umjetničkih razilaženja s ostatkom benda napustio FNM 1988.

Na njegovo mjesto došao je karizmatični frontmen art-rock benda Mr. Bungle Mike Patton, koji je probio Faith No More u mainstream albumom The Real Thing i velikim hitom Epic. Bend je svoj undeground zvuk predstavio široj publici te je Faith No More postao jedan od najkultnijih bendova 90-ih godina naovamo.

SYDNEY, AUSTRALIA – FEBRUARY 21 2010:Mike Patton of Faith No Moreperforms on stage at the Soundwave Festival at Eastern Creek Raceway on Sunday 21st February 2010 in Sydney, Australia. (Photo by Martin Philbey/Redferns) *** Local Caption ***Mike Patton

8. Steve Perry (Journey)

Miljenici američke publike, adult-oriented-rock sastav Journey postigao je veliki uspjeh krajem 70-ih te kroz 80-e godine prošlog stoljeća hitovima poput Can’t Stop Believing i Open Arms. No Steve Perry, koji je proslavio bend dolaskom 1977. godine nije bio njihov prvi frontmen, već je zamijenio Grega Rollieja, koji je kao klavijaturist bio frontmen u jazz-fusion fazi od 1973. do 1976. godine kad su snimili tri albuma. Razlog promjene pjevača bila je želja da se Journey probije pristupačnijim rock zvukom za šire mase u čemu je i uspio.

7. Ian Gillan (Deep Purple)

Legendarni hard rock sastav Deep Purple kroz svoju dugu, gotovo 50-godišnju povijest promijenio je čak četiri pjevača te mnoštvo line-upova, ali prva promjena bila je ključna za bend. Britanski bend započeo je kao progressive rock sastav pod vodstvom Richieja Blackmorea izdavši od 1968. do 1969. tri studijska albuma na kojima je pjevao Rod Evans iznjedrivši i hit Hush, obradu Joea Southa. Bend je s dolaskom novog desetljeća tražio zaokret u zvuku te se odlučio za Iana Gillana, koji je zajedno s basistom Rogerom Gloverom došao iz Episode Six. Ostalo je povijest. Deep Purple je u Mk II postavi snimio najuspješnije albume In Rock, Fireball i Machine Head te snimio rock lektiru poput Smoke on the Water, Highway Star, Black Night, Lazy i mnoge druge.

Ian Gillan, singer of British Rockband Deep Purple, performs on the main stage during the Caribana Openair Festival, in Crans-sur-Nyon, Western Switzerland, Wednesday, June 9, 2010. (AP Photo/Keystone/Martial Trezzini)

Nakon nesuglasica s Blackmoreom, Gillan je napustio bend 1974. godine, a Deep Purple ponovo je pogodio s frontmenom dovevši anonimnog Davida Coverdalea, koji je snimio dva uspješna albuma u Mk III postavi Burn i Stormbringer. U novom oformljivanju Gillan i Blackmore su ostavili nesuglasice sa strane 1984. godine te su snimili još dva albuma zajedno.

6. Phil Collins (Genesis)

U prvoj polovici 70-ih Genesis se nametnuo u jednog od predvodnika prog-rock scene zajedno s Yes i Emerson, Lake & Palmer i to zahvaljujući karizmatičnom frontmenu Peteru Gabrielu, koji se oblačio u bizarna odijela na pozornici. No tome je došao kraj 1975. kad je napustio bend nakon uspješnog albuma The Lamb Lies Down on Broadway. Ulogu frontmena preuzeo je bubnjar Phil Collins, koji je bend odveo više u pop smjeru 1978. albumom And Then There Was Three… Genesis u ovakvoj postavi nizao je uspjeh za uspjehom, a Collins je paralelno pokrenuo i solo karijeru da bi se 1998. umirovio od nastupanja. Tek kasnije sporadično je nastupao, a Genesis nikad više nije imao reunion s Gabrielom.

5. Phil Anselmo (Pantera)

Površni poznavatelji heavy metala mogli bi pomisliti da je teksaška Pantera, krenula s Philom Anselmom i mega uspješnim albumom Cowboys From Hell iz 1990. No Pantera je započela kao glam metal bend još 1981. godine izdavši tri albuma s gitaristom-frontmenom Terryjem Glazeom, dok se braća Abott nisu odlučila za promjenu. Odluka je pala na nimalo glamerskog Anselma, koji je svojom bad boy osobnošću potpuno izmjenio imidž benda iako je Pantera s njim snimila još jedan glam metal album Power Metal 1988. prije velikog probijanja dvije godine kasnije s novim groove metal zvukom. Pantera je s nekoliko sjajnih izdanja postala definitivno najbolji metal bend 90-ih.

4. Sammy Hagar (Van Halen)

Američki heavy metalci Van Halen od kraja 70-ih do 1984. postali su planetarno popularna rock atrakcija zahvaljujući virtuoznom gitaristu Eddieju Van Halenu te frontmenu Davidu Leeu Rothu. No potonji je morao otići 1985. godine, a u njegove cipele uskočio je Sammy Hagar. Bivši pjevač 70s hard rockera Montrose dobio je posao frontmena Van Halena zahvaljujući njegovu solo hitu I Can’t Drive 55. Njegovim dolaskom započela je i nova era benda posprdna nazvana Van Hagar u kojoj je heavy metal zamijenjen pop zvukom što je polučilo još veći uspjeh hitom Why Can’t This Be Love 1986. godine. Hagar je ostao u bendu sljedećih deset godina, a nakon razmirica s Eddiejem Van Halenom zamijenio ga je Gary Cheyrone. Sammy Hagar ipak je ponovo zasvirao s bendom od 2003. do 2005. na reunion turneji.

3. Ronnie James Dio (Black Sabbath)

Praoci heavy metala Black Sabbath tijekom 70-ih mljeli su sve pred sobom pod frontmenskom palicom neuništivog Ozzyja Osbournea. No krajem desetljeća problemi s drogom sustigli su ga što se odrazilo na bend s dva slabija studijska izdanja. Tony Iommi odlučio se na promjenu pa je tako na Ozzyjevo mjesto 1980. došao Ronnie James Dio, koji se već proslavio radom u Rainbowu.

Dio je s novim Sabbathima snimio dva klasika Heaven and Hell i Mob Rules, što je stilski bio odmak od Ozzyjeve ere iz proteklog desetljeća. Zbog nesuglasica oko snimljenog live albuma, Dio se razišao s bendom, ali snimio je s njima još jedan album 1992. da bi se ponovni povratak benda dogodio 2009. pod imenom Heaven and Hell snimivši The Devil You Know. Bio je to ujedno posljednji album Dia, koji je godinu kasnije preminuo od raka.

2. Bruce Dickinson (Iron Maiden)

Iron Maiden bili su predvodnici novog vala britanskog heavy metala (NWOBHM) početkom 80-ih, a probili su se dvama kultnim albumima Iron Maiden i Killers. Punk metal imidž dao im je režeći frontmen Paul Di’Anno, kojeg dosta fanova smatra najdražim pjevačem benda. No njegova avantura s Maidenima nije dugo potrajala te je zbog osobnih problema otišao 1981. godine. Steve Harris zamjenu je potražio u frontmenu Samsona Bruceu Dickinsonu i napravio pun pogodak.

Već sljedeće godine Maideni su napravili iskorak s legendarnim The Number of the Beast nakon čega su se nizali sami uspjesi. Bruce je napravio pauzu od benda šest godina zbog solo karijere, ali se vratio 2000. te i danas punim plućima pjeva te čak i pilotira službenim avionom Iron Maidena.

1. Brian Johnson (AC/DC)

Nijedan bend nije napravio veći pogodak od AC/DC-a kad se radi o promjeni frontmena. Pogotovo kad taj netko mora uskočiti umjesto karizmatičnog, razuzdanog i jezikom britkog Bona Scotta. Zanimljivo, Scott nije bio originalni pjevač ovih australskih rockera, već je zamijenio nedoraslog Davea Evansa da bi s pet vrhunskih studijskih albuma i jednim liveom odveo AC/DC u rock elitu. No taman kad je osjetio uspjeh s albumom Highway to Hell, Scott je postao žrtva svojeg neobuzdanog rock’n’roll lifestylea ugušivši se u vlastitoj bljuvotini u veljači 1980. nakon jedne pijanke.

Bio je to grom iz vedra neba za članove benda, no braća Young nisu namjeravala odustati, a smatrali su da bi i Scott htio da nastave pa se tako AC/DC odlučio za Briana Johnsona nakon nekoliko mjeseci.

Ovaj frontmen Geordieja svojedobno je zapeo za oko Bonu Scottu, koji ga je nahvalio zbog načina pjevanja, a Johnson i ostatak benda nismo mogli dati bolju posvetu preminulom frontmenu. U kratkom roku snimili su Back in Black, koji je postao najuspješnijim albumom AC/DC-a prodavši se u više od 40 milijuna primjeraka, a bio je to ujedno i početak Brianove ere, koja se nedavno očito završila nakon 36 godina, zbog bolesti.

Ride on Bon: Ni nakon 36 godina rock svijet ga nije prežalio

Posted on February 19, 2016 by Buka je u modi

Tekst: Luka Vuletić

Točno prije 36 godina, 19. veljače 1980. godine napustio nas je jedan od najvećih frontmena u povijesti rocka Bon Scott. Kultni pjevač AC/DC-a neslavno je skončao nakon jedne pijanke u južnom Londonu, a službeno izvješće utvrdilo da se radilo o trovanju alkoholom, koje je rezultiralo gušenjem u vlastitoj bljuvotini.

Tragedija se dogodila nakon što je ovaj australski hard rock bend koračao prema svjetskoj slavi probivši se diljem planete albumom Highway To Hell. Unatoč Scottovoj smrti, bend je odlučio nastaviti dalje, a u Bonove cipele uskočio je Geordie Brian Johnson donijevši AC/DC-u najveći uspjeh s Back In Black, jednim od najprodavanijih albuma ikad.

Iako je AC/DC našao najbolju zamjenu moguću, Bona Scotta bilo je nemoguće zamijeniti zbog njegove karizme, lucidnosti, lukavosti, zaraznog osmijeha, zaigranih tekstova i autentičnog, sirovog glasa. U nešto više od pet godina u bendu ostavio je neizbrisiv trag na kultnim albumima, na pozornici i izvan nje. Prisjećajući se njegovog lika i djela, donosimo vam neke manje poznate stvari o velikom Škotu.

Naime, poput braće Young i Scott se rodio u Škotskoj, točnije u Kirriemuiru 1946., a sa šest godina emigrirao je u Australiju. Pravim imenom Ronald Belford Scott, u školi je dobio nadimak Bon jer je već u njegovu razredu postojao jedan učenik imenom Ronald.

Već u tinejdžerskim danima počeo je pokazivati svoj neobuzdan karakter odustavši od škole s 15 godina da bi nedugo zatim završio u popravnom domu na devet mjeseci. Što je napravio? Nema što nije, krađa, davanje lažnih dokumenata policiji itd. Pravi ‘Problem child‘ kako je znao pjevati. Zbog svojih nepodopština odbijeno mu je pristupanje australskoj vojsci.

Sredinom 60-ih započeo je svoju glazbenu karijeru u bendu The Spektors u kojem je bubnjao, a par godina kasnije nastupio je s Valentines, bendom koji je bio daleko od onoga što je radio s AC/DC-jem. Bubble gum pop za djevojke, nije polučio uspjeh Down Under da bi se pridružio prog sastavu The Fraternity u kojem se afirmirao kao pjevač, no bez prevelikog odjeka.

Stvari nikako nisu išle Bonu, koji je nakon motociklističke nesreće 1974. kod Adelaidea završio tri dana u komi. Ta nesreća, prema riječima njegove bivše supruge, utjecala je bitno na tijek njegove karijere nakon toga.

“Bon je bio sklon riziku, to je bilo u njegovoj prirodi, radilo se to o alkoholu, drogi ili motorima. Nakon što je slomio ključnu kost, zadobio ozljedu vrata i porezotinu na grlu, njegov glas nije više zvučao isto. Nije mogao pjevati na isti način, nije imao tu melodičnost otprije. Imao je lijep ton, a nakon nesreće imao je glas s kojim je postao poznat u AC/DC-u. Mislim da ne bi bilo mjesta u rock’n’rollu za melodičnog pjevača”, rekla je Scottova bivša supruga Irene Thornton, koja se rastala od njega nakon dvije godine braka 1974.

Bon se oporavio, bio je bez benda i bez supruge te se prijavio na audiciju za lokalni pub bend pod imenom AC/DC u nadi da će zasjesti na bubnjeve. No to se nije dogodilo, već je postao novi pjevač benda (da, nije bio prvi) zamijenivši Davea Evansa, koji se svojom glam rock vanjštinom nije uklapao u viziju benda.

S 28 godina Scott je bio sedam godina stariji od Malcolma Younga, a devet od Angusa Younga, a braća su smatrala da je prestar za bend. Bon im je uzvratio rekavši da ne zna hoće li neiskusni glazbenici znati svirati rock. I tu je počelo veliko prijateljstvo.

“Jedina proba nam je bila sat vremena prije koncerta kad smo odsvirali svaku rock’n’roll pjesmu koju smo znali. Kad je došlo vrijeme za nastup Bon je popio dvije boce konjaka s dopom, kokainom i speedom, a onda je rekao ‘OK, spreman sam’, i bio je. Bio je u naponu snage. Momentalno se transformirao, trčao je po pozornici s gaćama od supruge vikajući prema publici. Bio je to čaroban trenutak. Rekao je da ga je to ponovo pomladilo”, rekao je Angus Young o Bonovom prvom koncertu s AC/DC-jem.

Iako je bio poznat po svojoj rock’n’roll neobuzdanosti tijekom tih pet godina, Scott je bio meka srca te je i dalje slao pisma Irene, a jedno ga je inspiriralo da napiše Ain’t No Fun (Waitin Round To Be A Millionaire). No za sentimentalnosti nije bilo previše vremena jer Bon je s bendom koračao prema uspjehu, koji je bio popločan s mnoštvom alkohola i droge.

Bivši basist Mark Evans u biografiji ‘Dirty Deeds: My Life Inside/Outside of AC/DC’ priznao je da je Bona Scotta bilo teško pratiti.

“Bili smo jako dobri u ispijanju pive i whiskyja. Dok sam bio u bendu, boca whiskyja dnevno nije mi bila problem. Pored Bona sam osjećao odgovornost da uspijem pratiti njegov imidž i personu. Znao je žestoko udarati po boci. Prije svakog koncerta uletio bi u sobu i odlučio da će biti ‘Bon Scott’, lik sa pozornice. Znao sam puno velikih frontmena tada, ali malo tko je poput njega imao istu osobnost na pozornici i izvan nje. Bon je uvijek bio isti. Izvana je imao poderane traperice i kožu, a iznutra je bio hippy. S njim je sjajno bilo biti u društvu.”

Nakon prvog nastupa na kojem je bilo samo desetero ljudi, AC/DC je počeo puniti sve veće prostore, izdavati sve bolje albume, a koliko je bio predan bendu, Bon Scott je pokazao naučivši svirati gajde samo za potrebe pjesme ‘It’s A Long Way To The Top (If You Wanna Rock’n’Roll).

A ta 1975. godine kad je bend izdao prvi album High Voltage, ujedno je mogla biti kobna za Scotta i AC/DC. Bon je mogao umrijeti od predoziranja heroinom.

“Postojale su sumnje oko Bona u tom trenutku. Imao je od ranije problem, donio je pogrešnu odluku. Bio je to izolirani incident”, rekao je Mark Evans otkrivši da je pjevaču prijetio otkaz:

“Bio je to trenutak ludila. Stvari nisu izgledale dobro po njega, spominjao se čak i novi pjevač, ali nije došlo ipak do toga.”

No koliko je volio alkohol i drogu, toliko je volio i žene. Čovjek, koji je napisao pjesme o ženi od koje je dobio gonoreju (The Jack) te onoj velikoj, kojoj je posvetio Whole Lotta Rosie, podijelio je zanimljivost tadašnjem menadžeru benda Michaelu Browningu, koji ju je u svojoj knjizi ‘Dog Eat Dog’ otkrio.

“Nekoliko mladih djevojaka dalo mu je heroin od kojeg je pozelenio. Pokušale su ga razbuditi davši mu neku vrtu amfetamina, koji nije djelovao pa su ga odvele u bolnicu. Kad sam ga posjetio sljedeći dan, Bon se zafrkavao s dvije medicinske sestre rekavši mi da je zadnji put bio u bolnici kad je posjetio dvije žene, koje su nosile njegovu djecu”, rekao je Browning.

Rock’n’roll životni stil naposljetku je ipak sustigao Scotta 19. veljače 1980. godine nakon cjelonoćnog pijanstva u južnom Londonu. Beživotno tijelo našao je njegov poznanik Alistair Kinnear, koji je pio tu večer s Bonom. Pjevač je ležao nepomično na prednjem sjedalu auta, a policijsko izvješće utvrdilo je da se radilo o trovanju alkoholom, koje je rezultiralo gušenjem u vlastitoj bljuvotini. No tijekom godina nastale su razne verzije oko Scottove smrti, a Kinnear je u intervjuu 2005. godine rekao da nije vidio tragove bljuvotine u autu, dok je tu večer navodno s njim bio i bivši bubnjar AC/DC-a Colin Burgess, koji je pak rekao da Scott nije bio pijan kad je napuštao klub. Spominjala se i verzija da je frontmen umro od pothlađenosti jer je auto cijelu večer bio otvoren.

Kako god, legendarnog Bona Scotta više nije bilo, a nakon prvotnog šoka, braća Young, uz suglasnost pjevačevih roditelja, odlučili su nastaviti dalje, a izbor je pao na Briana Johnsona. Momak iz Newcastlea imao je nezahvalan posao skočiti u Bonove cipele, a posveta bivšem pjevaču nije bila mogla biti bolja s grandioznim albumom’Back in Black’, koji je bend odveo u još veće visine.

A malo tko zna da su se Bon i Brian (tad kao pjevač Geordieja) upoznali još u 70-ima što je Johnson otkrio prije nekoliko godina.

“Imao sam napad slijepog crijeva. Udarao sam, urlao i kvrčio se na pozornici, ali nastavio sam pjevati. Rekao je dečkima kad je došao u AC/DC: ‘Vidio sam tog lika Briana Johnsona kako pjeva i bio je sjajan. Bio je na podu, udarao je i urlao, kako je to izveo!’ Dakako, to nije bila gluma, bio sam stvarno bolestan.”

Te 1980. godine samo par mjeseci nakon Bonove smrti, Johnson je trebao osmisliti tekst za pjesme na novom albumu ‘Back in Black’ na kojem je svoj pečat ostavio i Bon navodno odsviravši bubnjeve za pjesmu koja će se kasnije zvati ‘Have A Drink On Me’, a crna naslovnica te zvona na ‘Hells Bells’ bila su idealan hommage ‘posljednjem škotskom kralju’.

“Utjelovio je sve ono što je bilo zabavno i kao da je poručivao da živite život u potpunosti. Nije bio divlji, divlji čovjek, bio je divlji kao i ostali momci. Samo nije imao sreće. Svi smo radili gluposti kao mladi, ali izvukli smo se, on nije. Bila je to glupa stvar koja se dogodila, a nije trebala. Još uvijek pričamo o njemu u garderobi kao da je i dalje član benda”, kazao je Brian Johnson o neponovljivom Scottu.

Ride on Bon…

Tri dana, dva koncerta, potop, uštogljeni Nijemci, bojni kebab i škrgutavi Korejac – AC/DC u Münchenu

Posted on May 23, 2015 by Buka je u modi

Foto: Branko Galičić, tekst: Luka Vuletić

Opalili su zadnji topovi i nakon toga, u sljedećih sat vremena, mogao sam samo reći – ‘jebote’. Bilo je to prije šest godina u Beogradu kad sam doživio TAJ trenutak, TAJ koncert nakon kojeg mi je bilo sasvim svejedno koga ću poslušati uživo. Rekoh, ovaj spektakl nitko neće nadmašiti, naravno, osim njih samih.

Iako sam mislio da je to ukazanje na JNA stadionu posljednje, AC/DC je pokazao da ne odustaje te je krajem prošle godine izdao novi album ‘Rock or Bust’ i najavio novu turneju. Dakako, ide se bez razmišljanja, bez obzira gdje sviraju jer, naravno, Hrvatsku će posjetiti u limburgu mjesecu. I tako smo, moj direktor fotografije Branko i ja odlučili otići u Austriju, ali ne, to nije bilo dovoljno. Debeli zove, pita, oćemo i u München, ja se nećkam, rekoh YOLO. Ulaznica za München kupljena, doma mi se smiju, na poslu mi se smiju…’kaj ćeš te prdonje dvaput slušat?’. Jok, triput! Dodan novi koncert, dva dana kasnije na istom tom Olimpijskom stadionu, bacili još 100 eura na ulaznicu, doma se križaju, na poslu se križaju…’pojebi neš, povuci neš, ženi neš…’.

U tom međuvremenu od pola godine, ništa od navedenog, sve je spremno za našu fan boy mini turneju, ko da sam žbrgljavi klinac od 18 godina, a ne rahitični dvostruki skoliozaš kojeg nakon malo headbanganja sve boli, a gužvu i stajanje obožavam…al skoro…

I tak mi lepo rezervirali hostel, bus, ruksak, torba, pičke materine i put Bavarske…Noćni bus, crnac (činjenično stanje, ne rasizam) spustio sjedalo do kraja, nemreš spavat osam sati, dolazimo u München u 6 ujutro, dvajst minuta tražimo hostel i mislim ‘koji će mi kok ovo u životu’. Nađemo ga u slijepoj ulici, oćemo se leć, a frajer na recepciji…’check-in je tek u 15 sati…’ Spominjanje majke njegove, Isusove, krvi mlade rode. Niš, idemo jest dole u podrumu, neće nas nitko primjetiti, zbijemo se u kut, a taman sretan kaj sam uspio skrivećki napuniti na tanjur, evo nje…Stara baba vrišti ‘no check-in, you pay 5 euros!’ Jebo vam ja mater, 2.5 puta po žemlji, koliko nas je eura koštala, prazne nam novčanik, nisam se ni posro ko čovjek.

Idemo ubiti vrijeme po gradu, gladni, žedni, boli nas kok za Marienplatz, Frauenkirche i sve te lijepe građevine jer kiša uporno lije…Popijemo pivu, pojedemo bratwurst, ubili vrijeme u kičastom Hard Rocku, i sanjamo krevet…Vratimo se u hostel, legnemo, a kad ono, gradilište prek puta našeg prozora, od sna ništa…

Ajd, konačno došlo vrijeme za koncert, idemo prema Olimpijskom parku, rijeka ljudi, rijeka kiše, koja se slijeva putevima od stadiona do U-bahna…Tražimo suborca Paragu, slikovitog šokca iz Županje, garavog kamiondžiju, koji će nam se pridružiti na prvom koncertu…Kao pravi patriot, Pari se na Olimpijskom stadionu, bivšem domu Bayerna i Münchena 1860, pojavio u Dinamovoj trenirci od glave do pete, preko toga hrvatski dres, a preko njega AC/DC tour majica. Krvav je… Odluka da za prvi koncert uzmemo tribinu i još k tome zapadnu, pokazalo se kao jedino pametno kaj smo na ovoj turneji napravili…

Dok su se svi ostali, na parteru i na istočnoj tribini, tuširali na kiši, lepo mi suhi (ja najsuši), kobasica u jednoj, piva u drugoj ruci i čekamo koncert u društvu penzića i djece. Jer, za razliku od nas, Nijemci na evente, bilo to i hard rock/heavy metal koncerte, dolaze obiteljski…’Kaj ova baba od 111 godina zna od AC/DC-a. Jel joj je draži Powerage ili Let There Be Rock, voli li više Phila Rudda ili Chrisa Sladea za bubnjevima’.

Nema ona pojma, ko ni njezin suprug od 112 godina, a nije ih ni briga. Došli su vidjeti spektakl, ladno platili 100 eura da lijepo pojedu, popiju, malo se isplešu i svak svojim kućama… Dok oni se lagano njišu uz Thundestruck, Sin City, Hells Bells’, Bane i ja, pokupili Touretov sindrom…Headbanganje, air gitariranje, skakanje, pjevanje, ma luđi i od Angusa, jebote sve, a Švabe oko nas sve nervozniji.

‘Kolko ste vi popili dečki’, pita jedna Nijemica ispred jer misli da nismo normalni…Normalno da nismo normalni u tom staračkom domu, a popili smo jednu pivu i colu, jer smo siromašni, a treba poplaćati sve javne wc-e u kojima smo srali…

A koncert…što je kiša jače padala, to je petorka na pozornici bila luđa, kao i publika na nenatkrivenom dijelu stadiona…Da ne ponavljam previše ‘stručni’ report iz Austrije, jer nastupi AC/DC-a setlistom se ne razlikuju, kao ni nekim iznenađenjima na pozornici, ali ovaj koncert za razliku od onog u Zeltwegu bio je daleko bolji.

Bend je gorio po pljusku, publika je uzvraćala jednako i više, a pogotovo na hitovima You Shook Me All Night Long, Thunderstruck, Back in Black…Najbolje izvedbe bile su High Voltage, oi-jkanje 80.000 ljudi (?) na T.N.T. te maestralna 15-minutna izvedba Angusa Younga na Let There Be Rock. Nakon formalnog dijela, popeo se na hidrauličnu dizalicu te luđački svirao, bacao se po lokvi vode, da bi taj epični trenutak kulminirao konfetima na oduševljenje publike. Highway to Hell i For Those About to Rock na bisu dokrajčili su publiku, a ja svoj vrat… Potonja izvedba našeg Paragu ostavila je bez daha, a kako i ne bi kad su topovski udari bili ravni onima na Poljudu.

I tako mi prema U-bahnu zajedno sa tisućama drugih, čep na stanici od pola sata, pljusak ne posustaje i mislimo si…’jebemti, moramo se ovo ponovo u četvrtak, koji nam je kurac.’ Nervoza je time ublaženija znajući da s koncertima nismo pogriješili, a lakše je utoliko, što nam je u srijedu ‘slobodan dan’.

Obzirom da kiša ni u srijedu nije prestala padati, prljave metalike kakve jesmo, isplanirali smo posjet muzejima…Nije da nas umjetnost ful pretjerano zanima u ovakvim uvjetima, ali bar nećemo kisnuti. Ošli mi u Kunstareal, umjetnički kvart u Münchenu, ušli su Alte Pinakothek da vidimo kaj ima, a umalo nismo ništa vidjeli zbog jednog ormarića! Frajer na informacijama daje nam ključ ormarića u kojem ostavljamo torbe i dva komadića metala…Mislimo si, kaj će nam ovo, a kad nismo ni s ubačenih dva eura, uspjeli zaključati ormarić, počeo sam taj komad metala gurati i rupu očekujući da će se nešto dogoditi. Normalno, Luka kretenu, taj dodatak nije za provaljivanje brave, već da se zakači na odjeću kako bi nesmetano mogao prolaziti kroz galerije, nešto kao narukvica na glazbenim festivalima…Uglavnom, totalni smo idioti…

U pauzi između dva posjeta muzejima (ne odustajemo), napunili smo se najboljim njemačkim specijalitetom – kebabom nakon kojeg smo otišli u Deutsches Museum…To je pravi muzej, prvo besplatan je, drugo, ima izložene glasovite Junkers i Luftwaffe avione…A mi gledali neke Rembrandte, Rubense, Murille, kurce, palce…Švabo zna napraviti avion, a znao je i brod i to je lijepo izložio na otočiću mutne rijeke Isar, koja prolazi kroz grad.

Završili smo i s tim samozavaravanjem da nas toooliko zanimaju muzeji i vratili se u naš kvart, odmah tik do glavnog kolodvora…Treba neš ćalabrcnuti, a obzirom da Bavarci ne znaju dalje od Pretzela i Brat/Currywursta – Kebab…opet.

Ušli u sumnjivu kebabdžinicu u kojoj živi ekipa iz Doktor Konga i susjednog mu Konga te kojekakvi ilegalci, morali smo biti spremni na sve. Ali nismo, jer kad te pita koje ćeš priloge, ‘Alles’ je pogrešan odgovor…Kad smo zagrizli to čudovište svega i svačega, suza je kanula niz lice, a za nekoliko sati i anus će početi plakati…Turčin je stavio bojni otrov u tortilju, mješavinu čilija, benzina i nitroglicerina.Tako se barem činilo kad se prvi put posjetio tojlet na kojem je čmarizard rigao vatru…Pa ti ne ponavljaj njemački, idiote.

Srećom, piva im je super, pa smo požar brzo ugasili u lobbyju hostela u kojem tamnoputi muškarac uletava Magliteicom tražeći ljude ispod stola…Bit će da klošari vole neovlašteno upadati u hostele i spavati pod stolovima…Glavno da su nama dvije žemlje naplatili pet eura.

Nakon kasnovečernjeg masakra, mojeg ali i Banetovog, ionako napaćenog kolona, liježemo u nadi da će u četvrtak prestati padati kiša…Mda, moš mislit. Pomislismo, pa vidjeli smo sve kaj smo trebali, ali ne, novinar Goal.coma nije posjetio sve…stadione. Nafukam Baneta da idemo na Allianz Arenu, brbeli nevoljko pristane jer mu je ležanje u krevetu po kišnom danu previše omililo. Odemo na kraj svijeta do famoznog Bayernovog/Münchenovog stadiona, kupimo suvenire, ali i ulaznicu za razgledavanje stadiona. A stadion je velik i – siv. Beton i plastične stolice, neumorni vodič, koji melje gluposti na njemačkom, a ja čekam kad ćemo se spustiti na travnjak. A ono, kifla. Nema tog kod Nijemca, da mu ne bi travu oštetio, samo svlačionice u kojima se nemreš ni sjest. Fora je ipak konferencijska dvorana za presice, te hodnik kroz koji izlaze igrači na travnjak, ali ne i mi…Barem su pustili himnu Lige prvaka.

Natrag do grada, uzet još neke sitnice prije drugog koncerta, tražimo kaj ćemo jest…Opet ista sranja da bi na kraju završili u Mlinaru, koji je na glavnom trgu! Čvaknemo, uzmemo magnetiće i nazad u hostel…A kad ono tamo hrpa specijalaca… Amera ima više nego u Afganistanu, a djeca su tu tek toliko da ti živac dignu. Nas dvojica smo glavna atrakcija jer nosimo AC/DC majice, što kod njih automatski znači da imamo i kartu za prodati…Nije da nismo o tome razmišljali 😛 Barem smo razvili osmijeh svakome na licu jer lijepo je vidjeti kako i usputni prolaznici vole dobru muziku.

A onda u sobi šou…Mali žuti, naš novi cimer, otvara torbu sa 30-ak pakovanja sa šumećim tabletama da bi napokon progovorio kad je Bane napustio sobu. ‘Šover, šover’, veli ukočeni Azijat da mu pokažem na tlocrtu hostela gdje se može otuširati i nakon što sam mu pokazao, frajer u naklonu mi poklanja gumene papučice i vlažne maramice – u znak zahvale! Krvav je. Prvo odbijem pa si bolje razmislim…ko da je znao kaj mi treba. Papuča za tuširanje nisam imao, a guzica me još toliko pekla da su mi maramice došle na lepo naš kak. Po maramicama shvatim da je Korejac, no bit će da je u strahu pobjegao iz sjevernog dijela jer količina buke i zavijanja koje je proizveo škrgutanjem zubima je kao da vari željezo.

Odradimo i njega i ponovo put stadiona. Deja vu, milijarda ljudi veselo korača prema stvarno impresivnom stadionu unatoč užasno dosadnoj kiši, a nama već pun kurac svega. Ovaj put bez legendardnog Parage, nas dvojica na parteru naoružani kabanicama i pivom. Nervozni kakvi već jesmo, nađemo idealnu poziciju odmah do ograde s fan pitom, a iza nas mrtvi pijani njemački idioti, koji urliču svaki stih Robbieja Williamsa, Liquida i Toten Hosena. Treba ubit gotovo tri sata na kiši, srećom, stalno mi se piša pa se svako malo kroz nesnosnu gužvu i blato probijam do obližnje ograde.

Koncert više nije u prvom planu, želimo konačno opaliti jebene fotke iz pristojne udaljenosti. Bane svoj posao pošteno odrađuje, a ja svoj…urlanje i skakanje kao da mi je prvi, a ne četvrti koncert. A publika…ništa…Barem oko nas, izuzev par razularenih iza nas. Nisu mi ti Nijemci jasni. Plate 100 eura da bi stajali na kiši ko ukopani. Pa jebote, digni ruke, uzvikni ‘ejsidisi’, ‘hajveltuhel’, bilo kaj! Pa čak ni kad hitovi krenu ništa, ni ritma, ni okusa ni mirisa kod njih pa ni u obližnjem fan pitu. Možda je razlog kiša, možda je drugi koncert okupio casual fanove, a možda su švabe jebeno dosadni… Bit će da je potonje jer moje ‘prekrasno’ pjevanje izazivalo je gnjev okupljenih jer sram me može biti zabavljati se na takav način. E pa, jebem im mater svima! Čak je i bend bio manje inspiriraniji nego u utorak, a čak je i kiša stala…No ipak, stadion su dvaput rasprodali i to je jedino važno. Imaju platežnu moć za takve spektakle, takav koncert im je tek ‘jedan dan u redu’, dok bi kod nas sve dali da nam se takvo nešto dogodi. No vjerojatno ne bi, jer Hrvati su u nekoliko navrata pokazali da ih velike svjetske zvijezde toliko i ne zanimaju. Slučaj Rogera Watersa na polupunom/praznom Poljudu, propadanje agencija zbog neisplativosti organiziranja velikih koncerata, a možda jednostavno nemamo love.

Bez obzira na kišu, uštogljene Nijemce, skupe karte i skupo sve u ‘obećanoj zemlji’, kad pjevaš Sin City, High Voltage, Have a Drink on Me, T.N.T. i For Those About to Rock četvrti put, treći u tjedan dana, dobiješ taj osjećaj topline na takvoj hladnoći jer znaš da je ovo vjerojatno posljednji put da će uglas pjevati zajedno sa svojim idolima, makar i u krnjem sastavu…bez Malcolma i Phila.

We salute you!

Three days, two concerts, flood and stiff Germans – AC/DC u München

After a great concert in Belgrade in 2009. I agreed with my friend Branko, let’s make our own little AC/DC tour, if they do one again. The time has come this spring after Rock or Bust European tour was announced. Logic choice for us Croatians was coming to Zeltweg, Austria, but we wanted to do something special. Choice was made, we’re going to Munich, Olympia stadion, where the legendary Stiff Upper Lip concert was recorded in 2001.

We bought tickets for the May 19th and 21st concerts, one on the stands and one on the floor. Because it was raining and maybe still is, it was certainly more enjoable being on the west stand under the roof. Because of heavy weather the first concert was trully epic. The band was pumped and on fire, Angus in particular. There was no change in setlist, but compared to Zeltweg, the crowd, especially on the floor, was way into it. The mighty rendition of Dirty Deeds really got the people shouting the chorus on top of their lungs, clapping on Shoot to Thrill. After a warm response on Thunderstruck, the concert highlight was on High Voltage, on which crowd knew how to follow Brians hiiiiiigh howliiing. Hells Bells made a great atmosphere in the dark with the bell swinging, and horns glowing under a heavy rain shower, but it was You Shook Me All Night Long that made the whole stadium to sing. Sin City was something special, but Have a Drink a Drink on Me not as much. I’m surprised that T.N.T. was much better accepted by the public than Whole Lotta Rosie. So Oi! Oi! vs. Angus, Angus – 1:0.

The pinnacle was Let There Be Rock on which Angus didn’t hit the brake because of the weather. Instead, he was rolling around in a big puddle of water giving everything he has and the public recognized it. Highway to Hell and For Those About to Rock were the icing on the cake. The cannons we’re the loudest I’ve ever heard because of the stadium acoustics and maybe because we we’re very close to them. It was the best out of our three concerts in a week time.

The Thursday concert was a different story. Even thought rain stopped just before the concert, the crowd looked much more tired. I don’t know if it was that the people from the first attended the second concert as well, but they weren’t loud as on Tuesday. Maybe, we didn’t feel because we we’re in the middle of the crowd on the floor. Nevertheless, AC/DC made an another great concert with amazing T.N.T., High Voltage, and Dirty Deeds, but the band was far more into it on the 19th.

Those who are awaiting for the next concerts, have no worry. The band is really on fire and are showing no signs of slowing down.

We salute you!

High voltage rock’n’roll! AC/DC pred 120.000 ljudi pokazao zašto je najveći

Posted on May 15, 2015 by Buka je u modi

Foto: Branko Galičić; tekst: Luka Vuletić

Samo nekoliko stotina metara niže od mjesta na kojem su najbrži vozači svijeta poput Nikkija Laude, Alaina Prosta i Michaela Schumachera slavili svoje Grand Prix pobjede, obarali su se neki drugi povijesni rekordi.

Za to je ‘kriv’ AC/DC, australska hard-rock mašina, koja se 14. svibnja na velikoj livadi u Zeltwegu, mjestašcu pored Graza, ukazala i održala najveći plaćeni koncert u povijesti Austrije. Angus Young, Brian Johnson i društvo okupilo je, prema navodima tamošnjih medija, čak 120.000 posjetitelja, a među njima smo, kao kap u moru, bili i mi.

AC/DC je prije desetak dana započeo veliki povratak nakon pet godina, odnosno europsku turneju na kojom promovira najnoviji album Rock or Bust. Ni ovoga puta, Hrvati nisu dočekali velikane pa smo se zaputili u obližnju Austriju započevši time našu mini-turneju.

I kakav je to početak bio. Već samim pogledom sa brdašca na kojem je smještena F1 staza, bilo je vidljivo kakav nas spektakl očekuje obzirom da sam ovakvu masu na jednom mjestu vidio jedino na DVD-u kultnog koncerta u Donningtonu 1991. Rijeke ljudi slijevale su se sa svih strana, od Češke, Njemačke, Mađarske, Slovenije, ali u Austriju je stigao i velik broj Hrvata.

U iščekivanju glavnih zvijezda večeri, vrijeme su kratili domaći Purple Souls te vrlo dobri Vintage Trouble iz LA-a, koji je kvalitetno zagrijao publiku.

Prošlo je malo iza 20.30 sati, mrak je pao, a s bine je krenuo uvodni animirani film s brojnim referencama iz 40-godišnje povijesti benda, a kad je ‘komet pao na Zemlju’ uslijedila je eksplozija i uvodni riffovi singla s istoimenog albuma Rock or Bust.

Spektakl je mogao početi, a uobičajeno uštogljena austrijska publika s oduševljenjem je reagirala uz, doduše, podignute mobitele kako bi zabilježeli vremešne legende na pozornici.

Angus Young u svom crnom odijelu i kapici odmah je zadominirao velikom binom iznad koje se nadvijao luk s logom benda i prigodnom rasvjetom.

Brian i Angus u startu su pokazali da su iznimno nabrijani za ovu vrlo vjerojatnu posljednju turneju, a entuzijazam su pokazali raspalivši odmah klasike poput Shoot to Thrill, Hell Ain’t a Bad Place to Be i Back in Black.

Najveći fanovi bili su skeptični kako će bend zvučati bez uistinu ‘nezamjenjivih’ Malcolma Younga i Philla Rudda, koji zbog zdravstvenih, odnosno legalnih problema, nisu više u postavi.

No zamjene u Angusovom i Malcolmovom nećaku Stevieu Youngu te novom, starom bubnjaru Chrisu Sladeu pokazale su se kao najbolje moguće.

Niti u jednom trenutku bend nije pokazivao slabost, neuigranost ili starost. Naprotiv, kako je koncert odmicao postajali su sve bolji. Nakon nove pjesme Play Ball, AC/DC je raspametio publiku izvedbama Dirty Deeds Done Dirt Cheap i neizostavne Thunderstruck da bi se kao jedan od vrhunaca večeri pokazala izvedba High Voltage.

Glas Briana Johnsona i dalje je nepoderiv, a na svako njegovo urlikanje euforična masa je spremno odgovarala.

Drugi dio koncerta tradicionalno je počeo s Hells Bells i prepoznatljivim zvonom iznad benda, a ta je izvedba bila jedna od najupečatljivijih i najbolje prihvaćenih cijelu večer.

Nova stvar Baptism by Fire, iako odličeno izvedena, prošla je nezamjećeno, a onda je krenula opća euforija. Značio je to početak You Shook Me All Night Long, standard, koji su mogle i krave s obližnjih pašnjaka zamukati.

Da ne izvodi samo hitove i da drži do hardcore fanova, AC/DC je pokazao izvedbama kultne Sin City i Have a Drink on Me, što, očekivano, publika na sredini livade gdje smo bili smješteni, nije tako srdačno prihvatila.

No, nema veze jer uslijedila je završnica kakvu bi bilo koji bend samo mogao poželjeti, a AC/DC-u je s bogatim katalogom to iznimno lako izvesi. Shot Down in Flames, T.N.T., Whole Lotta Rosie i poslastica Let There Be Rock uslijedile su uoči bisa.

Na potonjoj, Angus Young je tradicionalno pjesmu rastegnuo na 15-ak minuta kako bi se, između ostalog, podigao na hidrauličnu konstrukciju na kojoj je izveo delirični solo popraćen konfetima nakon čega je igrom na gitari uključio već usijale posjetitelje u skandiranje.

Nakon kratke pauze, Angus Young pojavio se s rogovima na glavi, cijela pozornica bila je u crvenom, a početni riff Highway to Hell izazvao je oduševljenje 120.000 ljudi, koji su pjesmu otpjevali od početka do kraja.

Topovi su se pojavili na pozornici što je značilo veliko finale sa For Those About to Rock, koje je završilo pucnjavom i vatrometom.

“We salute you, Austria, good night!”, rekao je Brian Johnson. nakon čega bend ekspresno povukao s bine i ostavio oduševljenu masu u euforiji, razdragnosti, iscrpljenosti, ali i s boli u vratu od silnog headbanganja.

AC/DC je došao, vidio i pobijedio, a obzirom da Australci trče počasni krug svoje karijere, mi sljedeći tjedan odlazimo na još dva koncerta u Münchenu i vraćamo se s novim lijepim sadržajima i fotografijama.

High Voltage Rock’n’Roll! AC/DC in front od 120.000 people demonstrated why they’re the biggest of them all!

Just a few hundred meters from the place where some of the fastest drivers in the world like Nikki Lauda, Alain Prost and Michael Schumacher celebrated their Grand Prix victories, some other records were broken.

And it’s all AC/DC’s fault, who showed up on May the 14th on the big Zeltweg meadow near the Austrian city of Graz.

Australian hard-rockers gathered around 120.000 people making in the largest payed concert in the history of Austria.

Fans from all over Europe, mostly from Germany, Austria, Hungary, Checz Republic and Croatia showed up for one of the concerts of the Rock or Bust tour.

After the local band Purple Souls and LA based Vintage Trouble kept the spirits going, sometime after 20.30h a short animated movie appeared on the big screen pumping up the atmosphere.

After the ‘comet struck the Earth’, the opening riff from Rock or Bust set the crowd on fire. Angus Young showed up in a black suit and cap and immediately took over the interestingly decorated stage.

Brian and Angus were extremely pumped up for their performance and showed their entusiasm nailing Shoot to Thrill, Hell Ain’t a Bad Place to Be and Back in Black.

Biggest fans were sceptical how the band would sound without ‘ireplacable’ Malcolm Young and Phill Rudd, who are, unfortunately, not in the band.

But Stevie Young and Chris Slade proved to be to best replacements they could find. In not a single moment did the band showed weaknesses, au contraire. As the concert moved ahead, they kept being better and better.

After a mild reception of Play Ball, the crowd went crazy on Dirty Deeds and Thunderstruck, but the highlight of the evening was High Voltage.

Brian Johnson tore it up, and his roars were followed by heart-warming feedback from the crowd. Then, the Hells Bell started to ring and gave everyone the chills…

Baptism by Fire sounds really great even though it had mild reception in the middle, but that’ wasn’t the case with You Shook Me All Night.

The masses were all shook up, but the double specialty was something else. Sin City and Have a Drink or Me could be the only two reasons to see the band live on this tour. It’s jaw dropping!

At the final stage of the concert, the crowd was knocked out with amazing renditions of Shot Down in Flames, T.N.T., Whole Lotta Rosie and 15-minute masterpiece Let There Be Rock.

After Young’s high energy solo on LTBR, Highway to Hell made the Zeltweg field a 120.000 singing choir only to be surpassed by For Those About to Rock.

A 21 gun salute with fireworks was a message to all the sceptics. AC/DC aren’t done yet and won’t be for quite a time!

Until then, We Salute You!

P.S. And see you in Munich 😀

AC/DC započeo veliku svjetsku turneju protresavši Coachellu

Posted on April 11, 2015 by Buka je u modi

Nakon pet godina i posljednjeg nastupa u Bilbau, australski hard rock veterani AC/DC održali su svoj prvi koncert započevši veliku svjetsku Rock or Bust turneju.

Petorka je nastupila kao headliner prvog dana američkog festivala Coachella u Kaliforniji te je u nešto izmijenjenoj postavi AC/DC pružio žestoki rock’n’roll spektakl pred većinskom indie publikom.

Bez Malcolma Younga na ritam gitari i Philla Rudda na bubnjevima, ali sa Steviem Youngom i Chrisom Sladeom, AC/DC je odsvirao najveće hitove, 20 pjesama, od čega su tri s novog albuma Rock or Bust (Rock or Bust, Play Ball, Baptism By Fire), a iznenadilo je uvrštavanje Sin City i Have A Drink On Me na setlistu.

Bile su tu neizbježne Thunderstruck, You Shook Me All Night Long, Highway to Hell, Back in Black, Hells Bells, a za kraj uslijedila je neizostavna For Those About to Rock.

AC/DC pokazao je da nije izgubio ništa u formi te s veseljem očekujemo europske datume u svibnju.

AC/DC predstavio spot za treći singl ‘Rock The Blues Away’ s novog albuma ‘Rock or Bust’

Posted on March 10, 2015 by Buka je u modi

Neuništivi australski hard rockeri AC/DC danas su predstavili svoj novi spot, treći u nizu s najnovijeg albuma ‘Rock or Bust’. Radi se o pjesmi ‘Rock The Blues Away’, za koju je spot sniman u malom klubu u Los Angelesu prije mjesec dana.

Nakon ‘Play Ball’ i ‘Rock or Bust’, dečki i u novom spotu nastupaju pred publikom bez ikakvog blještavila i filozofiranja, a to je ono što već 40 godina krasi muziku AC/DC-a.

Angus Young, Brian Johnson i ostatak društva u svibnju kreću na veliku europsku turneju, a najbliže hrvatskoj publici nastupat će u austrijskom Zeltwegu kod Graza, a na našem blogu moći ćete pratiti našu mini-turneju po Austriji i Njemačkoj. No više o tome nešto kasnije.

IN THE BEGINNING…

Posted on March 3, 2015 by Buka je u modi

…back in 1955, man didn’t know bout a rock’n’roll show and all that jive.

Onda je Beethoven rekao Čajkovskom vijest, a sve ostalo se zna. Chuck Berry zaludio je svojom kotrljajućom muzikom mlade, među njima i Angusa Younga, a on je zaludio nas.

Točnije Baneta (majka ga zove Branko) i mene, prave fanboyeve AC/DC-a, tolike da drugim ljudima često postanemo naporni. No ko ih jebe, kao što rokenrol budi dijete u školarcu Angusu, tako i u nama.

A upravo je australski bend ‘kriv’ za naše drugarstvo nastalo sasvim slučajno 2009. godine, na dan kad su Majke rasturile Purgeraj (RIP), ujedno otprilike dva tjedna prije mojeg prvog, a Banetovog ko zna kojeg koncerta AC/DC-a, koji je nastupao u Beogradu.

Osim iracionalne ljubavi i opsjednutosti riffovima braće Young, krasi nas ljubav prema fotografiranju, odnosno pisanju. Debeli, ovaaaj, Bane, pledoajen je slavonske rock fotografije (rodom iz Županje), dok ja živim pišući za jedan nogometni portal.

I tako nakon što sam odustao od povremenog pisanja za jedan portal o glazbi kojem Bane još dijeli svoje sjajne fotke, rodila se ideja da napravimo svoju platformu za izvještaje s koncerata, a da pritom nikome ne polažemo račune, osim nama samima. S obzirom da držim monopol nad pisanjem, blog neće biti isključivo posvećen muzici, možda uspijem napisati i nešto zanimljivo 😛

Bit će tu kroz sljedećih mjeseci i nekih ekskluziva, ali i nikad napisani izvještaji nekih ne tako davnih koncerata na kojima većina naših muzičkih portala nisu nazočili.

Kako god, okenrol nije mrtav, a buka je uvijek u modi jer ona mojoj duši godi…

LUKA